Ploviti se mora’, glasoviti je prvi dio Pompejeve rečenice (nastavak je: ‘…živjeti se ne mora!’), u nautičko-marketiškim zgodama citirane mali milijun puta. Ove je jeseni ona dobila i dodatak: Ploviti se mora – ako se ima čime. Posljedica je to globalne krize koja se u listopadu poput gripe proširila burzama prouzročivši recesiju u svim dijelovima poslovanja, pa tako i u nautičkom, koji upravo u ovom dijelu regije iz godine u godinu sajmom u Genovi pokreće novi ciklus. Iako nikada do sada u četrdeset i osam godina postojanja Salone Nautico di Genova nije bilo takvim sjajem, nikad se do sada toliko zebnje nije uvuklo među brodograditelje. S jedne strane obarao rekordne brojke, izlošćima je prekriven posljednji slobodni centimetar, sve u svemu, izloženo je 2.600 brodova, ali s druge strane vlasnici brodogradilišta za izradu plovila za dokolicu jedva prikrivali napad panike potaknut podatkom da se na računalu sve više umjesto zbrajanja i množenja koriste operacijama dijeljenja i odbijanja. O čemu je riječ?
Stope rasta nautičkog sektora od 20-ak posto na godinu u Italiji i samo koji postotak manje u drugim poznatim zemljama proizvođačima bile su uobičajene posljednjih godina i na njima se temeljilo sve: od gradnje u prosjeku sve većih jahti preko novih marina što niču na svim obalama Sredozemlja do razvoja sve sofisticiranije opreme. Znamo li da se istodobno rast realnih ekonomija zapadnog svijeta izražavao uglavnom s jedan ili dva posto, jasno je da se ta silna potrošnja morala ‘pumpati’ iz drugih izvora, burzovnih ili, kao što se to već uobičajilo reći, ‘virtualnim novcem’, glasi dijagnostika jednog od analitičara nautičkog biznisa. Ako je taj virtualni izvor presušio, posljedica je da nitko pametan u trenutku kad su mnogi na burzama gubili i 50 posto svoga imetka, u danima kad su se urušavali mirovinski fondovi, a američka i europska vlade u panici tražile za rješenjem, neće kupovati jahte i sanjariti o ljetnim ili dalekim krstarenjima. Val plime na kojem je rastao nautički sektor zamijenila je oseka, a upravo je njezin trend obilježio Genovu unatoč tomu što želja za plovidbom nije ugasnula, o čemu svjedoči 315.000 posjetitelja koji su svih devet dana hrlili na de novošku ‘fjeru’. No da će se ona morati realnije utemeljiti, to je svima bilo jasno, pa i onim Hrvatima koji su se kao za stupnici, brodograditelji ili tek ‘kibicari’ zatekli u Genovi.
Uvoznici plovila teško će ponavljati brojke prodanih brodova, osobito jahti. To ne znači da se netko od domaćih tajkuna iduće ljetne neće pohvaliti novom milijunskom bijelom ladom, ali većina će teško skrpati novi lizinški aranžman jer će recesija zahvatiti i taj dio finacijskog biznisa (postrožit će se uvjeti, skočiti kamate…). Nadalje, hrvatski će se brodograditelji suočiti s opakom konkurencijom koja će se boriti za život i pokušati ga zagorčati svima ostalima. Ima li nade za nas? Ono što će unatoč krizi, kažu poznavatelji, ostati našom najvećom pri likom, bit će potreba da se plovila negdje čuvaju i održavaju – tu poslovnu priliku dosad ni izdakla nismo znali iskoristiti. Mijenja li tu ocjenu podatak da je upravo u listopadu na novutemeljenome nautičkom sajmu ABS-u (Adriatic Boat Show) u Šibeniku ministar mora Božidar Kalmeta predstavio Strategiju razvoja nautičkog turizma u Hrvatskoj? Odgovor je i ‘da’ i ‘ne’. Prije svega, za donošenje tog dokumenta odavno je prošlo pet do dva.
