Home / Tvrtke i tržišta / Sigurnost i ulaganje

Sigurnost i ulaganje

Kad kriza zakuca na vrata, svi bi radilo ognulni hrvatsku zastavu i zapjevali himnu ne bi li zadržali ‘status quo’. Tako je Dario Vince, direktor marketinške agencije Digitel, komentirao pitanje trebaju li domaće kompanije u ovom trenutku prema potrošačima voditi kampanju kojom bi se podigla razina svijesti o kupnji hrvatskih, reklo bi se kvalitetnih, proizvoda s krajnjim ciljem smanjenja uvoza. Potpuno je pogrešno i neučinkovito u ovom času voditi takvu kampanju, to više što potrošači koji moraju štedjeti sve manje gledaju nacionalno podrijetlo proizvoda, a sve više odnos kvalitete, potrebe i cijene – poručuje Vince, koji misli da većina domaće privrede tavori između depresije i rezignacije te se doima da se prećacima i trikovima mogu brzo ostvariti ekonomski probici.

Zbog toga, misli Vince, Hrvatska u 18 godina nije uspjela stvoriti percepciju kvalitete ni među domaćim potrošačima, a kamoli onu koja bi podupirala izvoz. Komunikacija kojom se služi HGK (projekti Hrvatska kvaliteta i Izvorno hrvatsko) zastarjela je otprilike 30 godina, ali ta institucija jedina nešto radi. Prema toj zastarjelosti u marketinškom pristupu iznimka su privatizirane kompanije sa stranim kapitalom koje ubrzano uvode i suvremeni, učinkoviti ‘know-how’. No od njih ne treba očekivati izvozne ambicije jer već imaju svoje područnice na drugim tržištima.

Za hrvatsku privredu i društvo u cjelini bilo bi upravo tragično kad bi se trenutačna recesija iskoristila kao alibi za još jedno razdoblje u kojem ćemo odgoditi prihvaćanje svijesti da se mora djelovati globalno, a da za to treba učiti, učiti i učiti – nastavlja Vince i zaključuje da Hrvatskoj treba optimizima i pozitivne drškosti, s recesijom ili bez nje.

Ekonomist Guste Santini kaže da danas plaćamo prošle grijeha, pa nemamo mnogo izbora. Sve zemlje koje su akumulirale vlastitu štednju upravo njome potiču potrošnju da se ne bi ugasilila proizvodnja. Hrvatska je akumulirala samo vanjski dug, pa sada mora zatvarati deficit proračuna i platne bilance. No pitanje je može li se uopće postići uravnoteženi proračun ako u njega država nije ugrađivala neplaćene obveze prema poduzećima. Država bi sada, bez obzira na stanje proračuna, trebala porezno rasteretiti gospodarstvo i vratiti zaštitnu kamatu da bi se povećala kapitalna snaga tvrtki i smanjio broj stečajeva.

Supsticijuma uvoza Santini ne smatra ostvarljivom jer vrlo je malo domaćih proizvoda kojima bismo mogli pokriti potražnju. Umjesto toga predlaže agresivnu izvoznu strategiju, drukčije rješenje brodogradnje, preispitivanje jadranske orijentacije, poljoprivrede. Jasna Belošević-Matić kaže da je najveći problem izostanak jasne vizije (i mjera) poticanja proizvodnje, izvoza, produktivnosti, novih radnih mjesta. A trebali bismo se ponašati poput Slovenije, koja stranom kapitalu nije dala više od 30 posto poduzeća, a tečajnom je politikom poticala izvoz koji je donosio devize.

Sada bi struka i politika trebali sjesti zajedno i odlučiti o konkretnim potezima, ali ne sutra, nego danas, jer je stanje alarmantno. Jože Mencinger nema dvojbe o tome treba li nam protekcionizam da bismo spasili domaće poduzetnike. Treba, jer smo zbog velikog zaduženja u financijskim problemima (iako smo kao kandidat za EU ograničeni u manevriranju). Supsticijuma uvoza uglavnom je rezultat drugih mjera (deprecijacije valute, carina i tehničkih ograničenja uvoza).

Izravno sprječavanje iznošenja profita vjerojatno ne dolazi u obzir, bolje su olakšice za reinvestiranje u zemlji i slično, preporučuje Mencinger. Ako je tržište globalno i nema zapreka izvozu i uvozu, pitanje je zašto osvajati strana tržišta kad imamo domaće, vrijedno 30 milijardi dolara. To nije supstitucija uvoza, nego pripremanje gospodarstva da uzme dio tržišta koje mu je najbliže: hrvatskog, bosanskog, srpskog, ruskog. U svim zapadnim ekonomijama doći će do spontanog ekonomskog nacionalizma jer one se, čim izbije kriza, okreću domaćoj robi – kaže Ljubo Jurčić.

Šef poslodavaca Đuro Popijač preporučuje koordinaciju državne vlasti, banaka i poduzetnika uz jasnu odgovornost svih sudionika, uključujući sindikate. Kaže kako od Vlade očekuje da sreže javnu potrošnju kako ona ne bi prouzročila rast troškova poslovanja i da plati sve svoje obveze da ne bi prouzročila nelikvidnost. Državne investicije treba preusmjeriti u sektore koji će u kratkom roku osigurati povrat kapitala, kombinacijom mjera fiskalne i monetarne politike treba očuvati konkurencnost izvoznih proizvoda i poticati sektore koji mogu supstituirati uvoz.

No ima i pozitivnih procjena. PBZ-ovi analitičari misle da je sektor malih i srednjih poduzeća ‘otporniji na šokove nego što mislimo’, a ne treba zanemariti ni utjecaj sive ekonomije, koja bi u vrijeme usporavanja mogla biti svojevrsni zračni jastuk dijelu gospodarstva. Natrije protekcionizma osjećaju se i u svijetu. Iako su se čelnici G20 složili da neće uvoziti nove trgovinske zapreke, velik je dio tih zemalja to već učinio, pa rastu carine i smažuju se uvozne kvote. Ako to mogu veliki, zašto ne bismo i mi? Inzistiranje na najbržem ulasku u EU nema nikakva smisla ako je cijena gubitak cijele realne ekonomije.