Home / Financije / Financiranje znanosti mora biti kladionica na znanstvenike

Financiranje znanosti mora biti kladionica na znanstvenike

Otkriće i velika invencija ili inovacija nepoznati su i nepredvidljivi. Nema istraživačkog projekta koji je najavio epohalno otkriće, jer ako ga je najavio, onda to nije bilo epohalno otkriće. Zato se treba kladiti na ljude, a ne na projekte!

Kažu na francuskom radiju da ova financijska kriza stoji svijet otprilike 25.000 milijardi dolara. Kako analizirati toliku katastrofu? Znanstvenici i uspješni istraživači nepoznatog trebali bi biti profesionalci kreativnog i analitičkog razmišljanja o bilo čemu, pa tako i o raznim društvenim događajima. No teško je doći do vjerojatnosti relevantnih podataka o danim društvenim događajima na osnovi kojih bi se isplatio kvalitetno razmišljanje. Na primjer, nisam čuo podatke koji bi nam objasnili fundamentalne razloge recentne financijske krize. Čuju se samo neki usputni ili popratni detalji. Novine, radio i televizija inzistiraju da je ova kriza čisto psihološke prirode: nagli manjak povjerenja! Čijeg povjerenja, i u koga? Zašto baš sada? Poučeni prošlošću, možemo imati i grešne misli da je ta kriza povjerenja planirala, manipulirana, tako da nakon nje sa svjetske pozornice nestanu neki krupni igrači (države). Ne bi to bilo neviđeno, ali bilo bi nezgodno. Pretpostavimo da je kriza nastala spontano i nepredviđeno. Kakav je to sustav, toliko krhak, koji nema minimum kontrolnih mehanizama? Šteta je, dakle, samo što je kriza izbila ovako kasno, jer da je izbila ranije, možda bi stajala deset puta manje. Moje je skromno mišljenje da kriza, ako se nije pomno planirala, nema psihološke, nego bitne razloge, a to znači da je cijeli sustav prevladan i krhak. Je li možda bolje da je izbila sada nego još kasnije, kad bi stajala deset puta više i ispraznila sve svjetske mirovinske fondove, a to znači da bi trećina stanovništva dobro situiranih zemalja ostala bez prebijene pare? Mirovinski fondovi najveći su izvor realnog novca jer se u njih stvarno uplaćivala polovina plaće svakog zaposlenika u četiri radna desetljeća.

Pravi je razlog krize, čini mi se, u tome što su financijske resurse – namijenjene stvaranju novih dobara – uzupirali financijski (manipulatori tuđim novcem) i njihove institucije isključivo u svrhu vlastitog, za društvo potpuno neproduktivnog, bogaćenja i rasta. Profit, a ne ekonomski rast, davno je postao glavni motor razvoja. Zato i imamo ovakav razvoj. Metastatski su rasli manipulatori tuđim dobrima nauštrb stvaralača dobara i ulaganja u stvaranje novih dobara. Stvaraoci dobara postali su uplašeni lumpenproletarijat usporedimo li ih s neproduktivnim parazitima u čijim su se rukama koncentrirali financijski resursi stvoren radom stvaraoca-šljakera.

No, što bi bilo da nema megabanaka, golemih investicijskih fondova i divovskih osiguravajućih društava? Ne znam. Možda bi mogle postojati samo mikrobanke za bezbrojne male investicijske pothvate, a svako poduzeće bilo bi ujedno vlastita banka koja bi odlučivala kako investirati vlastiti novac u vlastiti rast? Bilo bi ih svakojakih – opreznih i hrabrih – tko zna? Možda bi globalni rast bio nešto sporiji, ali harmoničniji, bez financijskih metastaza i velikih katastrofa? Možda tada stvaraoci dobara kao što su farmeri, radnici, inženjeri, tehnolozi i znanstvenici – kreatori hrane, energije i znanja (za buduće tehnologije i industrije) – ne bi danas živjeli tako da talentiranom gimnazijalcu ili studentu ne pada na pamet da izabere te profesije, koje sve više postaju ‘privilegija’ siromašnih imigranata.

Kako je došlo do metastaziranja i nevidene slave neproduktivnih ljudskih aktivnosti? Tako što nije bilo vizija razvoja na srednje i duge pruge. A na kratke pruge ljudima ništa nije važnije od brzoga vlastitog bogaćenja koje je najlakše realizirati onima koji baraju tuđim novcem, a da ih pri tome nitko ne kontrolira (osim njihovih internih, kosangvinih, kontrola). Jedna je od osnovnih slabosti zapadnih demokracija jest to da se ne glasuje za vizije i projekte razvoja društva, koji bi se prije toga izložili javnim stručnim recenzijama, nego za medijatizirane partije i individue.

Kako stvarati viziju društva otpornog na skupe krize i gluposti? Svakako ne uz pomoć inertne stabilnosti, nego stabilnošću uz pomoć prilagodljive dinamike s evoluirajućom vizijom smjera u kojem društvo želi ići (na primjer, referendumskom anketom o tome kakav život želimo za sebe, svoju djecu i unuke). Ukratko, kako stvoriti dinamičnu robustnost društva? Od koga, ili čega, učiti o tome? Predlažem da učitelj(ica) bude sâm život, jer život je biznis bez konkurencije: traje već otprilike četiri milijarde godina i stalno napreduje. Bilo je kriza, propali su milijuni različitih vrsta, iskrsnuli su milijuni novih, a fenomen života i dalje napreduje prilagodbom na bezbrojne neočekivane promjene uključujući one prouzročene aktivnostima ljudske vrste.

Odalike tolika robunosti života? Kako se život suočava sa šokovima promjena, s neizbježnim oštećenjima i pogreškama? Kako život drži u kontroli brojne metastatičke pokušaje parazitizma na razini molekula unutar samih stanica, pa onda na razini stanica (rak), a isto tako na razini individua i populacija? Osnovna je strategija – ugrađena kompleksnost. Metafora je kokpit velikih aviona poput Airbusa ili Boeinga: kontrolna ploča puna je malih sklopk, dugmadi i indikatorskih kazaljki. Za svako uzljetanje i slijetanje, ma koliko brojno bilo, pilot mora nužno i uvijek ponovno proći knjigu zrakoplova (engl. logbook) i zabilježiti svaki potez: na primjer, sklopk 1, 3, 4, 7, 9 i 10 gore (‘ON’), a sklopk 2, 5, 6, 8, 11 dolje (‘OFF’). Samo ako su konfiguracija i slijed aktivacije i inaktivacije pojedinačnih procesa korektni, dopušta se uzljetanje ili slijetanje. Jedna jedina pogreška spriječava uzljetanje. To se zove ‘kontrolna točka’ (engl. checkpoint). Zato avioni ne padaju kao muhe. Da je samo jedno dugme za uzljetanje, pogreške pilota bile bi toliko česte (stres, ‘čašica više’ itd.) da ne bi bilo zračnoga putničkog prometa. Funkcioniranje živih stanica puno je raznih ‘kontrolnih točaka’, tako da u slučaju pogreške postupak počinje iznova.

Tako se konstruira sustav koji funkcionira. Zar su politika i financije toliko manje važne od leta aviona da je nekim dečkima dopušteno potrošiti pet milijardi eura prije nego što njihovi pretpostavljeni to primijetite? Kad bi ‘tredjeri’ banaka i investicijskih fondova morali proći onoliko kontrolnih točaka koliko ih ima jedna bakterija ili kokpit aviona, uvijen sam da bi bilo mnogo manje financijskih katastrofa. Što se moglo napraviti s 25.000 milijardi dolara? Tisuću dio te svote spriječio bi smrtonosnu glad cijele Afrike. A kakve su bile posljedice tih pogrešaka za odgovorne? Beznačajne. Ako i propadne banka, njezin će direktor za kaznu biti nagrađen ‘zlatnim padobranom’ od desetaka milijuna dolara. Zar ćemo se još čuditi krizi? Što se mene tiče, sustav ne valja pišljiva boba.

Možemo argumentirati da su dioba stanice, embrionalni rast i let aviona rutina, a investicije pune neizvjesnosti. Nije baš tako: nikad ništa nije istovjetno, inače ne bi bilo potrebe za ‘kontrolnim točkama’ i kalkuliranja s promjenama. Ali, uzimimo igru neizvjesnosti. Kako biti gotovo uvijek pobjednik u njoj? Kako pripremiti odgovor na nepostavljeno pitanje, rješenje za problem koji se još nije pojavio? Život nas uči da se ta igra mora igrati dosljedno tako da se i ne pokušava biti pametan predviđanjem nepredvidljivog. Primjer je imunosustav: kako to da većina nas već sada ima protutijelo za virus gripe 2009. i 2010. kad se te virusne mutacije još nijedne nisu pojavile i nito ne zna koje će to mutacije biti? Rješenje je u razbacivanju – stvaranju stotina milijuna različitih protutijela – tako da će gotovo uvijek bar jedan od njih biti koristan (ali, koji – ne zna se). Većina ih nikad neće biti korisna, ali, koja – ne zna se! ‘Pogreške’ su jednako važne kao i ‘pogodak’ jer se ne može unaprijed znati što će se uspostaviti kao pogreška, a što kao pogodak.

Slično je u inovacijama i poslovnim uspjesima. Zašto su uspjeli Bill Gates i dečki iz Googlea? Zato što je tisuće kandidata pokušalo i propalo, a nije se moglo unaprijed znati tko će biti ‘Gates’, a tko ‘luzer’. Zato se ne može mnogo naučiti analizom Gatesova uspjeha. Takvo ‘bananje kocaka’ više se nikad neće ponoviti. Analiza prošlih uspjeha u inovacijama uglavnom je prodavanje boze. Treba imati sreće za uspjeh! Fatalizam? Ne nužno. Louis Pasteur rekao je: ‘Sreća favorizira pripremljen um.’ Tko samo spava, ne uspijeva često. Tko često pokušava, ima dobre izglede za uspjeh.

Eto, zato su bogate zemlje uspješne: imaju dovoljno novca za financiranje brojnih pokušaja, što povećava vjerojatnost ‘pogotka’. Tako funkcionira fundamentalno istraživanje. Nema pametnih, nego strpljivih koji često pokušavaju. A strpljivi su strašni jer su opsjednuti onime što rade. Motivacija je u znanosti važnija od inteligencije i školovanja, ali najbolje je imati sve! Znanost bi se najbolje financiralo kad bi se financiranje uredilo poput kladionice na znanstvenike. Dakle, kad bi funkcioniralo kao kladenje na trkače konje: u koliko je utrka znanstvenik već pobijedio u životu, u koliko u posljednjih nekoliko godina, u kakvom je stanju sada itd. I najvažnije, kao pametni vlasnik uspješnoga trkačega konja – ne smetajte konju i džokeju za vrijeme utrke! To je tajna uspjeha u financiranju znanstveno-tehnoloških inovacija. Otkriće i velika invenca ili inovacija nepoznati su i nepredvidljivi, jer kad bi bili predvidljivi, ne bi bili inovacija i otkriće, nego mali dodatak već poznatom. Nema istraživačkog projekta koji je najavio epohalno otkriće, jer ako ga je najavio, onda to nije bilo epohalno otkriće. Zato se treba kladiti na ljude, a ne na projekte!