Financijska nas kriza s aspekta ulaganja uopće ne pogađa

Financijska nas kriza s aspekta ulaganja uopće ne pogađa, objasnio je Igor Pureta, predsjednik Uprave Grawe osiguranja. Iz naše bi pozicije bilo licemjerno žaliti se na tešku godinu. Hrvatske, stoga vrijednost naših ulaganja ima najveći stupanj stabilnosti. Od ostalih ulaganja većina je uložena u depozite u međunarodnim poslovnim bankama, a to su isključivo banke koje ni na koji način nisu pogodene aktualnim turbulentnim događajima upravo zato što ne primjenjuju spekulativne modele poslovanja. Udio ulaganja u dionice (uključujući investicijske fondove) znatno je ispod tri posto. I tu ulažemo uglavnom u investicijske fondove koji s jedne strane pokrivaju europski gospodarski prostor, a s druge manjim dijelom Istočnu Europu.

Mali dio ulaganja u dionice iz segmenta životnih osiguranja svakako je faktor stabilnosti, kao i održavanje niskorizične politike ulaganja ili – u slučajevima onih s više rizičnih ulaganja – pravodobno preusmjeravanje u manje rizične segmente. Većinu je osiguravatelja takvo ponašanje uspjelo poštijeti gubitaka u segmentu uloženih sredstava. To dobro pokazuje primjer Croatia osiguranja. Ta najveća hrvatska osiguravajuća tvrtka uspjela je, naime, ostvariti zacrtane planove unatoč usporenju cijelog tržišta. Ipak, osim transformacije uloženog novca u konzervativnije oblike ulaganja, tvrtka se odlučila pripremiti i za teška vremena, koja se mogu naslutiti, i provodi niz mjera racionalizacije i štednje u poslovanju, što je, kažu u njoj, rezultiralo smanjenjem troškova i povećanjem učinkovitosti. Ipak, teško vrijeme koje dolazi postavit će im, kao i svim drugim osiguravateljima, nove izazove.

Očekivani i najavljeni pad ulaganja u kapitalne investicije, negativne promjene u građevinskoj i automobilskoj industriji i trgovini, rast nezaposlenosti, usporavanje rasta BDP-a i porast opće nesigurnosti zasigurno može negativno utjecati i na osiguravateljsku djelatnost. U kojoj mjeri – to će, prije svega, ovisiti o stupnju utjecaja globalne krize na hrvatsko gospodarstvo. S druge strane, svaka kriza nosi potencijal razvoja onima koji znaju prepoznati prilike. Hoće li osiguravatelji uspjeti privući dio novca koji se više neće ulagati u potrošnju, nekretnine i krajnje neizvjesne burzovne aktivnosti i usmjeriti ih u područje programa osiguravateljske štednje, ovisi i o umijeću djelatnosti u prilagodbi promjenama koje donosi globalna kriza, rekao je Dražen Kutlić, predsjednik Uprave Velebit osiguranja, također novog društva na hrvatskom osiguravateljskom tržištu.

Upravo je to prilika koju osiguravatelji ne bi smjeli propustiti: da se klijentima predstave kao siguran izbor u nesigurno vrijeme. Konzervativna ulagačka politika osiguravatelja, koja se u vrijeme velikih dobitaka na burzi možda čini neprivlačnom, u vrijeme financijske krize dobiva sasvim novo značenje. Manji, ali siguran prinos prosječnom ulagaču ponovno izgleda bolje od većeg, ali rizičnijeg, što bi osiguravatelji morali znati iskoristiti.

Ipak, na hrvatskom tržištu, na kojem je znatan dio tržišta životnih osiguranja vezan uz aktivnosti kreditiranja banaka, padom te aktivnosti i dalje će se smanjivati prodaja takvih vrsta osiguranja. Zato bi tržište, koje se, inače, uvijek ističe kao jedno s velikim potencijalom rasta, slijedeće godine mogla obilježiti borba za svakog klijenta. Pogotovo će se to dogoditi padne li prodaja automobila – potresi u američkoj autoindustriji daju naslutiti da će upravo do toga doći. Takav razvoj situacije značio bi zaoštravanje konkurencije i u segmentu neživotnih osiguranja, jer pad prodaje utjecao bi na prodaju autoosiguranja.

U svakom slučaju, 2008. se za osiguravatelje u Hrvatskoj nije pokazala onakvom kakvom su je očekivali. Predviđanja rasta za osiguravajuću industriju u cijelosti su se morala promijeniti zbog krize koja je izbila, ali u ovom, četvrtom, kvartalu može se reći da je osiguravatelje u Hrvatskoj kriza u najvećoj mjeri zaobišla. Godina koja slijedi, pak, za sve u financijskoj industriji velik je misterij, i nitko nije siguran što točno može očekivati, pa tako ni osiguravatelji. Ipak, ako se kriza nastavi, što se čini realnom mogućnošću, 2009. bi za osiguravatelje mogla biti teška godina.

Domaći privrednici muku muče i s plasmanom svojih roba na tržište zemalja CEFTA-e. Radomir Marinković kaže da je Hrvatska u svoje zakonodavstvo već ugradila veliki dio europskih direktiva te su problemi s izvozom na njeno tržište jednaki onima koji koče izvoz u Europsku uniju. Međutim, koliko vlasti BiH ne vode računa o interesima privrede svjedoči primjer Srbije. Naime, u toj zemlji mahom su na snazi propisi o kvaliteti naslijeđeni od bivše države, što znači da ako neko želi izvesti neki proizvod u Srbiju, on prethodno mora proći ispitivanja u laboratorijima u skladu s naredbama o obveznom certificiranju proizvoda naslijeđenim od bivše Jugoslavije.

To naravno otežava, razvlači i poskupljuje izvoz. Problem je što je i BiH naslijedila iste te propise, ali ih ne provodi i zato nam iz Srbije mogu plasirati što žele, jer ih ne obvezujemo na posjedovanje certifikata prema istim propisima koje i mi imamo formalno u primjeni. Razlog je taj što nemamo instituciju koja bi zamišljala nekadašnji savezni zavod za standardizaciju. No, kad bismo prihvatili direktive EU koje su spremne za usvajanje, proizvodi iz Srbije koji dolaze u BiH morali bi zadovoljiti upravo one standarde koji nama sada trebaju za europsko tržište, rekao je Marinković.

Da stvar bude dodatno frustrirajuća, BiH već četiri godine ima zakonsku osnovu za preuzimanje neophodnih direktiva EU o kvaliteti, ali nema političke volje da se to uradi do kraja. Naime, još tijekom 2004. godine usvojena su četiri zakona zasnovana na europskom modelu koji predstavljaju pravni okvir za donošenje niza propisa o sigurnosti pojedinih grupa proizvoda i za uspostavu odgovarajućih sustava za njihovo provođenje. Tada su usvojeni Zakon o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjenjivanje usklađenosti, Zakon o hrani, Zakon o opštoj sigurnosti proizvoda i Zakon o nadzoru nad tržištem. Nakon usvajanja tih zakona počeo je rad na preuzimanju prioritetnih direktiva takozvanoga novog pristupa EU, ali je sve zakočeno zbog nepostojanja političke volje.

Dolazak do oznake CE, napominje naš sugovornik, nije nimalo lak posao čak ni u uređenoj državi i zato ga moraju podržati državne institucije, što je i preporuka Europske unije. Svaka direkta koja se mora ispoštovati unutar sebe ima niz standarda, nekada i na tisuće njih. Svaki proizvođač mora biti sposoban prepoznati koji se standard odnosi na njegov proizvod. To nije lako i zato kompanijama trebaju pomagati obučeni državni službenici. Marinković kaže da u BiH postoje privatne kompanije koje privrednicima mogu pomoći da dođu do te oznake, ali ih je malo i ne mogu pokriti sve potrebe. Glavni problem ipak ostaje nedostatak podrške države u tom poslu.

Državne vlasti i prema preporuci Europske unije moraju pomoći u tome izdvajanjem novca iz budžeta. Slovenska je Vlada mudro postupila prije nego su oni ušli u Europsku uniju i odmah su napravili program obuke kompanija koje rade vanjski eksperti. Trećinu troškova snosila je Vlada, drugu trećinu PHARE program EU, a trećinu kompanija. To znanje može koštati oko 50.000 eura po jednom proizvodu. Kod nas imate političara i dužnosnika koji kažu da se država ne treba miješati u to. To je smiješno i pokazuje opće nepoznavanje posla koji moramo uraditi ako želimo spremni ući u Europsku uniju, kaže Marinković.

Koliko god alarmantni bili podaci o nespremnosti domaćih industrijskih proizvodnje da ispuni zahtjeve europskog tržišta, situacija je čak i gora kad je u pitanju poljoprivreda i izvoz hrane. Prehrambeni proizvodi koji se izvoze u Europsku uniju ne trebaju imati oznaku CE, ali zato postoji niz drugih jednako oštrih standarda koji se moraju ispuniti da bi se realizirao izvoz. U ovom dijelu uloga države još je važnija. Kad je u pitanju hrana, BiH u Europsku uniju trebaju izvesti ništa životinjskog potječka. Za izvoz tih proizvoda državne vlasti moraju uspostaviti sustav koji je novost i za zemlje Europske unije. Na snazi je od početka 2006. godine, a riječ je o uspostavi službenog sustava kontrole hrane za životinje. Marinković kaže da se kompanija može prijaviti da uopće pokuša izvoziti tek nakon što se uspostavi taj sustav, koji se u BiH još nije ni počeo graditi!

Tek nakon što dobijemo taj sustav državne kontrole, tvrtke koje žele izvoziti hrani u EU moraju proći kontrolu inspektora Ureda za hranu i veterinarstvo iz Dublina koji je nadležan za cijelo tržište Europske unije. Zadovoljni li standardi, ta tvrtka dobiva izvozni broj, koji se službeno evidentira u Bruxellesu i tek onda može izvoziti u Europsku uniju. Albanija, recimo, ima 17 odobrenih pogona s izvoznim brojem, dosta afričkih zemalja ima te pogone, a BiH još nije ni na listi zemalja čije kompanije to mogu zatražiti, naglašava Marinković.

Upozorava da je kašnjenje u prihvaćanju europskih direktiva neoprostivo, jednako kao i sramotno mali iznos ulaganja države u znanstvena istraživanja i organiziranje institucija i službi koje trebaju pružiti podršku privrednicima. Ako se to uskoro ne promijeni, teško da će BiH imati što ponuditi Europskoj uniji osim jeftine radne snage i sirovina. Čuvena priča o izvozu trupaca i uvozu namještaja postat će opće mjesto odnosa BiH i Europske unije.