Kako se destabilizira Hrvatsku

Obljetnica pada Vukovara ove je godine okupila cijeli državni vrh. Kao da se osjeća da se jesen 1991. ponavlja, u mirnodopskoj formi. Ne mislim pritom na rat, razaranje, topove. Mislim na sličnost izazova pred kojima se tada nalazila Hrvatska i izazova pred kojima se danas nalazi. I na pokušaje da je se u tome osujeti različitim načinima destabilizacije. Prije sedamnaest godina bio je to izazov međunarodnog priznanja, odnosno pitanje hoće li Hrvatska uopće postati država. Danas je to izazov ulaska u EU, odnosno pitanje hoće li Hrvatska biti europeizirana ili balkanizirana. Prije samo godinu-dvije ne bi mi palo na pamet uspoređivati, a kamoli izjednačivati ta dva izazova. Ali stvari su se korjenito promijenile: istočno susjedstvo ne ide smjerom stabilizacije, nego obrnuto. I bit će ponovno predmet međunarodnoga političkog inženjeringa. Međunarodni se poredak mijenja, Rusija jača i znatno je povećala svoj utjecaj na Balkanu, SAD je u krizi, nova je američka politika nepoznanica, EU je vanjskopolitički nemoćan. U takvim, promijenjenim okolnostima strateški je cilj – u EU što prije, da se ne bi još jedanput postalo dijelom novoga balkansko-jugoslavenskog laboratorija.

E, sad, da smo mi ikad naučili što nam se zapravo dogadalo u jesen 1991., danas bismo lakše bar prepoznali neke postupke. U pozadini više-manje poznate ratne priče događao se pravi političko-špijunski triler. Vatikan i Njemačka inzistirali su na međunarodnom priznanju, a Velika Britanija činila baš sve da to priznanje spriječi. Od čina međunarodnog priznanja Hrvatske tadašnje srpsko vodstvo strahovalo je više nego od ratnog poraza i trudilo se Hrvatsku u inozemstvu difamirati, a na unutar-njem je planu destabilizaciju. Cilj kampanje bio je srušiti Tuđmana kao nositelja politike osamostaljenja i međunarodnog priznanja.

Kako je to izgledalo u vijestima? Oskvrnuto je židovsko groblje u Zagrebu. Podmetnuta je bomba u Židovskoj općini u Zagrebu. Na Banovini se utaborio stari ustaša Alija Šiljak paradijući pred stranim dopisnicima. U Starčevićevu domu usred Zagreba na silu se utaborio Dobroslav Paraga obećavajući Hrvatsku do Drine. Svaki vojni poraz prikazivalo se kao Tuđmanovu izdaju, bilo je toliko ‘svjedoka’, koji su sve to znali. Najveća je izdaja bila pad Vukovara. Mirisalo je na puč.

A onda je, jedanaest godina poslije, sjedeći na klupi za svjedoke na sudenju Slobodanu Miloševiću, tada već bivši major KOS-a Mustafa Čandić mirno i detaljno rekonstruirao kako su sve to oni radili. Objasnio je kako je funkcionirao Labrador (grupa za terorističke akcije), kako Opera (grupa za psihološki rat), kako su stvarali paniku, rušili povjerenje u vlast i institucije, kako su za sobom ostavili 200-tinjak svojih agenata za oblikovanje javnog mišljenja u baš svim hrvatskim institucijama, od vrha politike i vojske do medija. A ja sam, čitajući što su sve radili Mustafa i momci iz njegove čelije, pokušala rekonstruirati koliko sam puta sama nasjela na te priče. A i proširila ih kao istine. Dakle, poslužila kao medij. Jesam, više puta. Bile su tako intrigantne, dečki su bili profesionalni i daroviti za intrigu.

Danas, kad vidim kako je u finišu hrvatskog priključenja EU na djelu gotovo preslikani destabilizacijski scenarij iz 1991., s time što cilj više nije prikazati Hrvatsku ustaškom, nego mafijaškom tvorevinom, sredstvo manipulacije više nije rat, nego recesija, a ključna osoba nije Tuđman, nego Sanader, ponovno se pitam: zašto nitko ne čita ono što je Mustafa ispričao u Haagu? Njegov bi iskaz trebao biti priručnik za svakoga tko se kod nas bavi javnim poslom ili biznisom. Jer to je ključ za razumijevanje manipulacije. A taj ključ govori da je rasvjetljivanje dviju likvidacija koje su uzdrmale Hrvatsku – Ivane Hodak i Ive Pukanića – više stvar obavještajne nego policijske operative. Da u dosad prezentiranoj policijskoj istrazi ima materijala dostojnog Agathe Christie. Da su samooptužbe kako je Hrvatska nesigurna, mafijska zemlja upravo u duhu destabilizacije. Da je stvaranje panike i osjećaja nemoći dio iste priče koja daje argumente za novu balkanizaciju. A balkanizacija je put u još organiziraniji kriminal, još veću korupciju i još veću krizu. Po Mustafi.