Summit G-20 u Washingtonu veliko razočaranje

Mnogi su summit požurili okarakterizirati kao povijesni, iako je zapravo bila riječ o uobičajenim frazama o hitnosti potrebe za boljom regulacijom, većom suradnjom i ulaganjem dodatnih napora, tekstu koji sadrži većina službenih priopćenja s takvih događaja.

Mnogo vike ni za što, rekao bi Shakespeare i bio savršeno u pravu da je kojim slučajem pisao izvještaj sa summita G-20 održanog u Washingtonu prošlog tjedna. Okupljanje svjetskih čelnika, koje je nekako bezvoljno organizirao američki predsjednik na odlasku George Bush, više kao uslugu agilnom kolegi Nicolasu Sarkozyju, ne da nije rezultiralo nečim revolucionarnim, nego se pokazalo potpuno nepotrebnim trošenjem novca poreznih obveznika i prostora na memorijalnim karticama fotoaparata.

Iako je okupljanju na vrhu prethodilo sastan- čenje na nižoj razini, ministara financija, ni taj hepening nije doveo do nečega što bi se moglo smatrati konkretnim, već je više zvučalo kao neka od bezbroj ispravnih deklaracija i rezolucija Ujedinjenih naroda. Ipak, kako kažu novinska izvješća, najrazvijeni na svijetu i onih nekoliko najvažnijih koji to ubrzano postaju dogovorili su se da će se dogovoriti, jednom sigurno.

Sastanak je, inače, održan da bi se zajedničkim snagama relevantne ekonomije svijeta pokušale suočiti s globalnom recesijom i popratnim neugodnim efektima.

Ukratko, rečeno je da će biti uspostavljen sustav ranog upozoravanja, prema uzoru na protuopozivnu zaštitu, ali nije jasno što se pod ranim upozoravanjem podrazumijeva, kako će ono točno izgledati ili tko će koga rano upozoriti. I što je uopće rano u kontekstu financijskih turbulencija? Tome je dodan zahtjev za uvođenjem strožih računovodstvenih pravila, opet sasvim općenito i nejasno, a priopćenja su svjetsku javnost obavijestila da će svjetski vođe vrlo vjerojatno pokušati financijski sustav učiniti odgovornijim i transparentnijim prema ulagačima, kad jednom opet izadu na svjetlo dana. Nadalje, pokušat će postići dogovor u Dohi rundi pregovora o svjetskoj trgovini, neće dizati dodatne barijere investicijama i trgovini tijekom sljedeće godine, a račun na 100 milijardi dolara za posrnuti MMF, kojem bi uskoro moglo zatrebati svježe love za kreditiranje, uručen je svečano Japancima.

Naravno, tijekom summita bilo je savršeno jasno da između Euroljana i Amerikanaca postoji znatna razlika u gledištima jer su se prvi poprilično prestrašili nakon nedavnih događaja, dok su drugi tek šeretski isplatili 700 milijardi dolara svojim poludjelima bankarima te kaubojski olako odbacili bilo kakvu potrebu za nekom tamo jačom regulacijom. Tako je primijenjen univerzalni lijek u takvim situacijama – najava dogovora u prošle sljedeće godine, vjerojatno uz primisao da je jutro pametnije od večeri, odnosno prevedeno u konkretnu situaciju, da će se cijela stvar malo potljuditi dotad pa će eventualni kompromisi i mlake odluke tako i tako biti uglavnom nevažni. Ako stvari krenu dobro, još će moći reći da je to njihova zasluga.

Mnogi su summit požurili okarakterizirati kao povijesni, iako je zapravo bila riječ o sasvim uobičajenom, šablonskom slikanju za medije i uobičajenim frazama o hitnosti potrebe za boljom regulacijom, većom suradnjom i ulaganjem dodatnih napora, tekstu koji sadrži većina službenih priopćenja s takvih događaja. Bush nije propustio spomenuti da su države dosad dobro reagirale na krizu, potapšavši sam sebe po ramenu izjavom da je SAD mogao proći i gore samo da nije bilo njegove hrabre administracije.

Predsjednik na dolasku, s druge strane, nije se osobno pojavio izbjegavši na taj način neugodnu situaciju u kojoj bi sudjelovao, ali ne bi odlučivao, no poslao je svoje izaslanike – Madelaine Albright i Jima Leacha. Izostanak budućeg predsjednika i nije bio tako nevažan koliko se možda čini s obzirom da će dotični u velikoj mjeri utjecati na budućnost globalne ekonomije i financijskog sustava.

Barack Obama već je nekim potezima sugerirao svoj pogled na ekonomske afere, pogled koji bi mogao biti nešto bliži trenutačnim europskim trendovima. Naime, kako stvari sada stojte, Obamina administracija pogurat će državnu pomoć poharanoj američkoj autoindustriji, što je protekcionizam na mala vrata, jednoglasno odbačen na ovom summitu i znači daljnje korištenje državnog intervencizma. Takav potez nesumnjivo će imati velike reperkusije na cjelokupnu ekonomiju, kako svijeta, tako i Amerike. Ako može Amerika jednostavno odriješiti vreću i iskrati potrebnu lovu za spas neke industrije, onda može i svatko drugi ovisno o potrebama.

Što se američke ekonomije tiče, to znači daljnje propadanje u živo blato intervencije, koju će u tom slučaju s pravom zahtijevati i druge industrije pogodene krizom. A takvih će sigurno biti još. Modelu koji sada već neugodno počinje mirisati na Amerikancima mrski socijalizam, koji ih je inače već jednom spasio, pridodat će se noviji new deal, paket velikih infrastrukturnih radova ‘težak’ 300 milijardi dolara kojim bi se ponovno pokrenula američka ekonomija. O najavljenom pritiskanju zločestih bankara da ne izbacuju ljudi iz kuća da i ne govorimo.

Činjenica da su preciznu razradu mjera ostavili za novi, proljetni sastanak nekako ilustrira koliki je bio doseg sastanka, čija je jedina svijetla točka bio popis uzvanika, na kojem su se našli predstavnici zemalja dosad redovito ostavljenih po strani kad je bila riječ važnim odlukama, poput Indije, Brazila, Kine, Argentine, Južne Koreje i ostalih zemalja u razvoju, odgovornih za tek tričavih 90 posto svjetskog BDP-a. Ima, doduše, i onih koji su upravo toj činjenici pridali ključnu važnost, držeći da je baš to taj povijesni trenutak kada se svijet počinje zbližavati i zajednički raditi na boljoj budućnosti. Teško, gotovo nemoguće, kao što se uostalom vidjelo iz stupnja zajedništva dosad postignutog. Što se povijesti tiče, taj skup će možda ostati zabilježen kao vrhunski contradicio in adjecto, s obzirom na to da se susrelo dvadesetak glavešina kako bi razradili zajedničku taktiku, da bi na kraju odlučili da je najbolje prepustiti konkretne mjere pojedinim državama.

Vlada Srbije donijela je odluku da plaće članova uprava i nadzornih odbora javnih poduzeća svede na razinu prosječne plaće u Srbiji. Tako će se navodno pokazati da je Vlada, odnosno da su vladajuće stranke spremne žrtvovati svoje ljude koje su postavile u uprave, smanjivši im plaću koja je za javnost bila tajna. Na tu priču mogu nasjesti samo naivni, jer mnogo bi bolje bilo da njihove plaće budu i znatno iznad prosjeka, ali pod uvjetom da uspješno upravljaju javnim poduzećem koje im je povjereno, od čega bi građani nesumnjivo imali više koristi nego od simboličnog rezanja njihovih sadašnjih plaća.

A biti član nekog od upravnih odbora bila je stvar prestiža, ali je članstvo nerijetko doživljeno kao dobra tezga, koja se zapravo i ne odrađuje. Upravo u trenutku kad je obznajena ideja o kresanju plaća članovima uprava, objavljeno je nekoliko fenomenalnih podataka. Tako je Dragan Đuričin, profesor na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, u isto vrijeme za sebe rezervirao stolac u čak šest upravnih odbora (Apatinska pivara, Hypo Alpe-Adria-Bank, Imlek, Metalac, Sintelon, a predsjednik je i Nadzornog odbora u Institutu za kardiovaskularna oboljenja). Za svaku rezerviranu fotelju profesor, koji je dobro izučio tranzicijsko gospodarstvo, dobivao je barem 1.000 eura, a jedini posao koji je morao obaviti jest pojaviti se na vrijeme kako bi svojim glasom podržao opciju koja ga je tu i dovela. A takvih poput Đuričina ima na svakom koraku.

Đuričin je, međutim, samo drug član, pa su njegovi prihodi za ‘nečinjenje’ još i skromni. U javnosti su iscurile informacije o plaćama predsjednika upravnih odbora najvećih javnih poduzeća – Srbija gas 3.400 eura, RTS 1.600 eura, Železnice Srbije 1.250 eura, PTT 2.200 eura, Telekom 2.400 eura…

Svaki od njih, ako želi, može svoje profesionalno umijeće članu upravnog odbora ponuditi i drugim kompanijama koje vrlo često nesebično ustupaju ta mjesta. A onda se dogodila financijska kriza. Valjalo je povući neki potez kako bi se umirilo zabrinutog stanovnika Srbije, ali i ne najeti preveliku štetu sebi, odnosno stranci.

• Javna poduzeća trebaju štedjeti jer i Vlada planira restriktivni budžet za 2009. godinu i štedi zbog financijske krize u svetu. Red je da javna preduzeća budu prva koja će osjetiti posljedice toga – istaknuo je među prvima ministar ekonomije Mlađan Dinkić.

Štednja u ovom slučaju znači manje plaće predsjednicima, zamjenicima, pomoćnicima, članovima i tko zna kome sve ne u upravnim i nadzornim odborima, i to na razini prosječne plaće u Srbiji, koja iznosi malo više od 300 eura. Ta će ideja vjerojatno dobiti podršku vladajuće većine, ali koliko će država zapravo uštedjeti takvim postupkom?

Velikih državnih javnih poduzeća poput spominjanih i nema mnogo, što se ne bi moglo reći za isti tip poduzeća, ali na lokalnoj razini. Njih ima oko 400 (svaki grad posjeduje svoju zlatnu koku – čistoču, javni gradski prijevoz, kanalizaciju, grijanje…), a za njih ne vrijedi najavljen ‘sniženje’ plaća koje je Vlada najavila. Stoga treba očekivati gnjev nezadovoljnih profesionalnih članova upravnih odbora prema lokalnim zajednicama.

A mnogo veći problem od plaća članova upravnih odbora je apsolutni nedostatak kontrole poslovanja poduzeća. Ne postoji gotovo nikakva kontrola javnih nabava, jer državna revizorska institucija nema gotovo nikakve uvjete za to. Dakle, mogućnosti za dodatno namicanje para su i dalje ogromne, pa to da će se službene plaće zaista možda spustiti na razinu prosječnog žitelja Srbije u ovom slučaju neće značiti apsolutno ništa.