Umjesto Vlade zdravstvom treba upravljati Skupština HZZO-a

Nije potrebno uvoditi participaciju za svaki liječnički pregled i poskupiti dopunsko zdravstveno osiguranje, nego treba prestat isisavati novac iz zdravstva u državnom proračunu. Zdravstvu bi trebalo vratiti 3,417 milijardi kuna na godinu, s koliko se do 1998. financirala zdravstvena zaštita umirovljenika. U posljednjih deset godina nitko ne plaća zdravstvenu zaštitu umirovljenika. A znatno bi se poboljšao financijski krvotok zdravstva i da se prestane isisavati otprilike milijardu kuna iz zdravstva uz pomoć PDV-a. Da bi se to ostvarilo, upravljanje Hrvatskim zavodom za zdravlje treba u skladu s člankom 89. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju oduzeti HDZ-ovim ministrima i prepustiti ga legalno izabranoj Skupštini HZZO-a.

Prema prvim reakcijama na Milinovićeve prijedloge o skupljenju zdravstva ne treba isključiti ni mogućnost da će premijer Sanader pod pritiskom javnosti i ovaj put morati odustati od najavljenog poskupljenja zdravstvene zaštite jednako kao što je prije otprilike tri godine morao odustati od tada najavljenih promjena Nevena Ljubičića, prethodnog ministra, da će HZZO prestati plaćati naknadu za bolovanje dulje od 42 dana i da će tu obvezu preuzeti poslodavci.

Kad Milinović govori da ‘u svome mandatu želi postići konsenzus struke i javnosti o reformi zdravstvenog sustava’, ne kaže u ime koje struke nastupa, medicinske ili fiskalne, kao ni kad ga je i tko ovlastio da nastupa u ime liječnika ili financijskih stručnjaka. On kao ministar zdravstva (možda) nastupa u ime Vlade i HDZ-a, ali ne i u ime medicinske ili fiskalne struke.

Istina je da se iz državnog proračuna svake godine pokrivaju gubici u zdravstvenom sustavu. No Darko Milinović kao ministar zdravstva i Ivan Šuker kao ministar financija prešućuju nenamjensko trošenje zdravstvenog novca. Da bi mogla prelijevati zdravstveni novac u državni proračun, Vlada suprotno članku 89. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju godinama odgada konstituiranje Skupštine Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje i mimo vrijednečega Zakona svojom (nezakonitom) odlukom imenuje Upravno vijeće i poslovodstvo HZZO-a.

Prema zakonu treba odabrati jednog člana Skupštine HZZO-a na svakih 100 tisuća stanovnika. Skupština HZZO-a trebala bi izabrati Upravno vijeće i imenovati poslovodstvo. No u tako izabranoj Skupštini Vlada i ministar ne bi mogli samovoljno provoditi svoje odluke ni prelijevati iz zdravstva novac za druge namjene.

Zdravstvene zaštite preimenovan u osiguravateljski zavod (HZZO). No nije uvedena naplata osiguravateljskih premija razmjernih riziku osiguranja, nego se nastavilo ubirati namjenski porez (doprinos) za zdravstvenu zaštitu. Poslije je izvanproračunski fond zdravstvenog novca uvršten u sustav državnog proračuna, navodno radi uspostave državne riznice i jedinstvenog vođenja javnih financija, ali sustav državne riznice nije u cijelosti ustrojen ni do danas. Prava svrha toga bila je legalizacija prelijevanja zdravstvenog novca za druge nezdravstvene namjene.

Nakon toga je uslijedilo isisavanje zdravstvenog novca već spomenutim vrtuljkom povećavanja i smanjivanja doprinosa da bi se prikrio prestanak plaćanja troškova zdravstvene zaštite umirovljenika. Zdravstveni se novac isisavalo i ‘kvakom’ s PDV-om, rasipanjem dioničkog portfelja zdravstvenog fonda te ostalim izmjenama propisa kojima se na štetu zdravstvene zaštite pogodovalo privatnim kompanijama. Čak je propisan i pravilnik na osnovi kojega su bogati mogli izbjegavati namjenski porez za zdravstvenu zaštitu.

HDZ-ovi su stratezi promašenih zdravstvenih reformi pod izlikom omogućavanja tržišnog natjecanja oduzeli HZZO-u osiguranje zbog ozljeda na radu i profesionalnih bolesti. Ubrzo nakon što su ta osiguranja od HZZO-a preuzeli privatni osiguravatelji, pokazalo se da zdravstvo nije moglo naplatiti ni 40 posto stvarnih troškova zbrinjavanja ozljedjenih na radu i oboljelih od profesionalnih bolesti. Zbog toga je Zakonom o zdravstvenoj zaštiti donesenim 2001. propisano da ostali osiguravatelji više ne mogu sklapati ugovore o osiguranju od ozljeda na radu i profesionalnih bolesti, nego to može samo HZZO.

U lipnju 1994. donesen je i nezakoniti Pravilnik o tzv. privatnom osiguranju. Prema tom pravilniku privatno su se mogle osigurati samo osobe koje su imale mjesečnu plaću veću od tadašnjih 20 tisuća kuna (protuvrijednost pet tisuća DEM). Tako su privatno osigurane osobe bile oslobodene plaćanja doprinosa za javno zdravstveno osiguranje, pa je većem broju imućnih građana omogućeno izbjegavanje plaćanja namjenskog poreza. Taj nezakoniti pravilnik diskretno je ukinut tek 31. prosinca 2002.

Iz poduzeća su 1993. tzv. Hebrangovim zdravstvenim zakonima ‘protjerani’ liječnici specijalisti medicine rada. No u siječnju 2008. pod međunarodnim pritiskom HDZ-ovi reformatori ‘reinkariraju’ gotovo već izumrlo medicinu rada. EU je, naime, u svojim poglavljima o specifičnoj zdravstvenoj zaštiti u pristupnim pregovorima s Hrvatskom uvjetovao da se mora osigurati i zdravstvena zaštita zaposlenih na radu.

Napokon bi se trebalo postaviti pitanje odgovornosti HDZ-ovih stratega zdravstvenih reformi zbog svih tih promašaja, kao i zbog nezakonitog upravljanja zdravstvenim novcem, odnosno HZZO-om.