Ugovor s čvrstim rokom najbolje je rješenje ako ga se pridržavaju obje strane

Ugovorno pravo kao skup pravnih pravila kojima se uređuju ugovorni odnosi nešto je bez čega (u smislu barem minimalnih ili osnovnih znanja) nijedan poduzetnik ne bi smio poduzimati ništa odnosno ne bi smio sklapati nikakve poslove bez velikog rizika po svoje vlastite interese. Materiju ugovora općenito pa i fiksnih ugovora regulirana je Zakonom o obveznim odnosima. Uvijek postoji mogućnost da se nekim posebnim (specijalnim) propisom odstupi od ovog općeg akta, ali to na planu općih stvari kao što su tipovi ugovora nije praksa i, ako se dogodi, rijetka je iznimku.

Fiksnii ugovori su ugovori kod kojih je ispunjenje preuzete obveze u roku (misli se na ispunjenje u cijelosti, a ne na djelomično ispunjenje) bitan sastojak ugovora, a ugovor može biti fiksan po volji ugovornih strana, ali i onda kad je njegovo ispunjenje u određenom roku bitno za prirodu posla, primjerice, postavljanje tende za sunce prije početka sezone. Prema Zakonu o obveznim odnosima, ako dužnik ne ispuni obvezu u roku, fiksnii se ugovor raskida samim zakonom (ex lege), dakle, bez potrebe davanja bilo kakve izjave ili neke druge radnje. Međutim, vjerovnik ima pravo održati i takav fiksnii ugovor na snazi, pod uvjetom da nakon isteka roka za ispunjenje odmah obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora, pri čemu nije propisan oblik odnosno forma te obavijesti koja, prema tome, može biti dana usmeno, ali i biti napisana, sa ili bez ovjere potpisa.

U praksi je dosta uputiti obavijest u najkraćem roku, a ne i da je druga strana primi, a pojam bez odgađanja tumači se u najkraćem roku, uz mogućnost da to bude isti dan i sat, ali nikako ne dulje od tjedan dana, ovisno o okolnostima slučaja. Primjerice, ako neka provjera zahtijeva dan ili dva sigurno je da će obavijest nakon te provjere biti pravodobna, ali ako bi za provjeru trebalo, primjerice 15 dana – što je teško i zamisliti – takav se rok nikako ne bi mogao podvesti pod pojam ‘bez odgađanja’.

Onaj tko šalje obavijest (vjerovnik), ako želi biti maksimalno siguran da će uspjeti dokazati da je obavijest uputio (za slučaj neke buduće parnice) to će učiniti i usmeno (poželjno uz svjedoke) i u pisanu obliku, ne samo preporučenom pošiljkom nego i faksom i e-mail porukom. Treba naglasiti da dođe li do raskida, vjerovnik više nema pravo tražiti ispunjenje ali zato ima pravo na naknadu štete. Ako ne dođe do raskida, ostaje i pravo traženja ispunjenja, ali i pravo na naknadu štete (narrow, ako je ima, što neće uvijek biti slučaj).

U praksi se postavilo pitanje po čemu će se zaključiti da je neki ugovor fiksan. Tako je zaključeno (i suđeno) da formulacije kao što su ‘fiksnii’, ‘u strogom roku’, ‘najkasnije do’ znače da je riječ o fiksnom ugovoru. Naprotiv, formulacija ‘rok isporuke predmetne robe iznosi 15 dana po otvaranju akreditiva’ nije prihvaćena kao argument da je riječ o fiksnom ugovoru. U svakom slučaju stranka koja želi ostvariti posljedice fiksnog ugovora trebala bi se izboriti za izričitu ugovornu formulaciju (što je lako dokazljivo kad je riječ o pisanom obliku, a teško dokazljivo ako je usmeni ugovor) da je riječ o fiksnom ugovoru, vodeći pritom računa o vrlo jasnoj odredbi da se to odnosi na potpuno i pravodobno izvršenje ugovorene obveze.

Također je bitno da se nitko ne pouzda u to da je neki ugovor fiksan po prirodi ili naravi stvari, nego ga tako treba i ugovoriti i time se osloboditi nepotrebnog rizika kako će sud neki ugovor tretirati. Treba voditi računa i o odredbi iz čl. 367. Zakona o obaveznim odnosima prema kojoj se ugovor ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze. Pritom će sud od slučaja do slučaja procijeniti što je neznatni dio obveze. U jednoj poznatoj sudskoj odluci ocijenjeno je da neisplata jedne četvrtine kupoprodajne cijene nije neznatan dio obveze, što znači da je moguće raskid zbog neispunjenja.

U svakom slučaju korisno je ugovoriti (u vrijeme dok su odnosi još uređeni) zajedničku volju ugovornih strana gdje su to granice neznatne (to formalno ne obvezuje sud, ali je ipak malo vjerojatno da sud takvu odredbu u praksi ne bi uvažio). Ako neki ugovor nije fiksan, vjerovnik u obvezi, nakon što dužnik zakasni s ispunjenjem svoje obveze, dužan najprije ga upozoriti i pozvati ga da je u primjerenom naknadnom roku ispuni, a ako ovaj to ne učini, sada u odnosu na taj naknadni rok, nastupaju iste posljedice kao da je to fiksn ugovor. Navedeno znači da ova situacija podrazumijeva dvije faze postupanja, za razliku od fiksnih ugovora kod kojih postoji samo jedna faza, odnosno nema upozorenja.

Jasno je da svatko tko želi čvrst ugovorni odnos ima interes da ugovor bude fiksan jer mu to omogućava da prema vlastitoj odluci (ako dođe do neispunjenja) ugovor održi ili ne održi na snazi. Međutim, to je lako preporučiti onome ili onima koji znaju da će svoju obvezu uredno izvršiti, ali može biti jako opasno za one koji su neuredni u ispunjavanju svoje obveze. Naime, opće je pravilo (odnosi se i na fiksne ugovore i na one koji to nisu) da se obveze istodobno izvrše, ako nije drugačije ugovoreno ili ako nešto drugo proizlazi iz prirode stvari. Zato je poželjno uvijek jasno ugovoriti točan odnos vremena i uvjeta ispunjenja obiju strane, kako se ne bi dogodilo da onaj tko svoju obvezu ne ispuni dođe u prigodu tvrditi da nije zakasnio jer ni njemu nije ispunjena obveza, što može dovesti do nepotrebnog i dugog parničenja.

Znači, svatko tko je u prigodi trebao bi ugovoriti nešto što takvu neugodnost isključuje, ali i što sprječava da se cijena plati onome tko svoje ne izvrši i možda tijekom vremena (za vrijeme parnice) npr. ode u stečaj. To je najlakše postići deponiranjem novca koji se može podići pod određenim uvjetima, sa ili bez uporabe akreditiva.