Prva generacija polaznika CIPR-a

Zabavna je odbojnost koju neki krugovi u Hrvatskoj, pa i u Srbiji, osjećaju prema međudržavnim klupskim ligama koje su iznikle u posljednjih sedam godina.

Dok Srbi, barem što se košarke tiče, smatraju da je njihovo sudjelovanje u Jadranskoj ligi prekomjerna usluga ostalima, u Hrvatskoj se poteže argument druge prirode: osnivanje zajedničkih liga na području bivše Jugoslavije korak je prema obnovi same državne tvorevine! Taj je prigovor potpuno besmislen, jer zajedničko sportsko natjecanje ne može utjecati ni na režim viza i carina, a kamoli na državne granice ili uređenja.

Hrvatski oponenti pokretanja liga zapadnog Balkana u kojima bi sudjelovala i Srbija dosad su nekako progutali srednje velike sportove, ali krunski sport, nogomet, ne uspijevaju, jer zbog navijačke masovnosti i povezanosti s političkim strukturama taj sport najjače zadire u nacionalni identitet.

Unatoč kontroverzama, unatrag dva mjeseca dobili smo dvije nove lige koje obuhvaćaju klubove iz bivše Jugoslavije – mušku waterpolsku i žensku rukometnu. Obje su s domoljubnog stanovišta prično bezazlene, jer waterpolska liga uključuje Hrvatsku, Sloveniju i danas već prijateljsku Crnu Goru, a ne i Srbiju, dok je rukometna liga rezervirana za nježniji spol i pođe manje društvenih tenzija.

Iako je nogomet najpopularniji sport i u zemljama bivše Jugoslavije, izuzmamo li po mnogočemu posebnu Sloveniju, košarka je kraljica.

S toliko trofeja u svim međunarodnim klupskim i reprezentativnim natjecanjima nisu se mogli pohvaliti ni rukomet ni waterpolo. Kad je jugoslavenska federacija uz topovsku grmljavinu nestajala s političke scene, košarkaši te zemlje bili su svjetski i europski prvaci te nositelji olimpijskog srebra, a na klupskom su tronu Europe sjedili i Split (tada POP-84) u muškoj i tuzlansko Jedinstvo u ženskoj konkurenciji.

Nakon raspadu SFRJ, Hrvatska je zakratko preuzela štafetu vodeće europske košarkaške nacije, no tragična smrt Dražena Petrovića 1993. i bojkotiranje reprezentacije od strane niza igrača gurnuli su hrvatsku momčad u europsku prošćenost. Združene Srbija i Crna Gora mnogo su bolje izgurale tranziciju prema suženoj igračkoj bazi, no na europskoj klupskoj sceni.

Hrvatski oponenti pokretanju regionalnih liga u kojima bi sudjelovala i Srbija dosad su nekako progutali srednje velike sportove, ali s krunskim sportom, nogometom to još nisu uspjeli. Oprezno su krenuli tako da početna postava nije uključila srpske klubove. Kad su navijači i mediji prožvakali Crnogorcu, tada još članove kratkovečne federacije sa Srbijom, osnivači su pripustili i Crvenu zvezdu. Jednu je sezonu ‘gostovao’ i Maccabi, no 2003./2004. liga se ponovno vratila u južnoslavenske okvire, uz rastući udjel srpskih kluba. Jedino Makedonija nedostaje da bi liga pokrila cijeli jugoslavenski teritorij, no za to je kriv skopski Rabotnički, koji prema nekim procjenama nema dovoljno kvalitetnu dvoranu.

Prvih je godina glavni pokrovitelj lige bila tvrtka Goodyear, da bi od 2006. tu ulogu preuzela Nova Ljubljanska Banka, po kojoj liga nosi naziv NLB.

Format i sustav natjecanja višekratno su se mijenjali tako da je povorka brojala 12, 14 i 16 kluba, da bi se posljednjih godina stabilizirala na 14. I doigravanje je trpjelo modifikacije pa je isprva održavan završni turnir četvorce, a od 2005./2006. u drugu se fazu natjecanja plasira osam sastava, koji razigravaju prema kupu sustavu.

U proteklih se sezona Jadranska liga dovoljno ukorijenila da je većina medija i navijača smatra nezaobilaznim dijelom sportske stvarnosti. Iako sigurnosni aspekt nije do kraja svladan, stupanj nasilja na tribinama nije ništa veći u srpsko-hrvatskim dvobojima nego kad se nadmeću Zadar i Cibona.

Najveći otpor nastavku NLB lige više ne dolazi iz Hrvatske, svojedobno zgrožene što se naši dečki uopće susreću sa srpskim momcima. Otkad su srpski klubovi preuzeli posvemašnju dominaciju u ligi, osvojivši posljednjih pet od sedam turnira, kod naših je istočnih susjeda ojačala struja koja se bar deklarativno zalaže za istupanje iz lige.

Nekad veliki zagovornik Jadranske lige predsjednik Srpskog saveza Dragan Kapičić, u razgovoru za B92 prolijetos ocijenio je NLB štetnom za interese srpske košarke, jer zbog nje propadaju manje košarkaške sredine poput Čačka, Kraljeva, Niša i drugih.

I prijašnjih se godina javljao po najviše Partizan, gundajući da unutar lige ne uživa dovoljan ugled te da su njegovi igrači i treneri izloženi riziku nasilja prilikom posjeta Hrvatskoj. Ipak, nesuglasice nikad nisu eskalirale do točke rasida pa NLB i dalje maršira.

Navodno je prije dvije godine čak i ULEB pripremio Partizanu da će njegovo mjesto u Euroligi biti u opasnost bude li bojkotirao regionalno natjecanje. NLB je liga članica ULEB-a, koji pravku ipak ne daje ulaznicu za Euroligu, već samo za ULEB kup. Upravo je protočnost NLB lige prema Euroligi to što joj nedostaje da bi upotpunišila konstrukciju. Moguće je da će do tog koraka doći kad ULEB, kao što se predviđa, 2009. proširi Euroligu na 32 kluba.

• NLB liga je na ‘listi čekanja’. U trenutku kad vodstvo Eurolige odluči da se ovo elitno europsko natjecanje proširi i NLB liga će imati predstavnika u njoj – rekao je direktor NLB lige Josip Bilić.

I ženska košarka na zapadnom Balkanu udružila i to mnogo bezbolnije nego muška, možda zato što ženski sport gorljivi nacionalisti ne doživljavaju dovoljno ozbiljnim da bi se sporili oko okvira u kojima se odigravaju natjecanja. Međutim, ženska je regionalna WABA liga doživjela nepogodu druge prirode – financijske. Tvrtka Sidro odustala je od vođenja ženske lige, no nova će sezona ipak krenuti 27. listopada, uz gostovanja hrvatskog prvaka Jolly JBS-a u Banjoj Luci.

Nogometna je regionalna liga bila najbliže ostvarenju 2004., kad je u Ljubljani agencija UFA Media Sport organizirala konferenciju o sportu i marketingu na kojoj je jedna od tema bila srednjeeuropska nogometna liga. UFA Media Sport, danas u vlasništvu Sportfivea, agencije koja je otkupila prava prijenosa domaćih utakmica hrvatske reprezentacije, iznijela je ideju o ligi koja bi okupila najpoznatije klubove bivše Jugoslavije s vođenim klubovima okolnih zemalja, konkretno bečkog Rapid, Ferencvárosa, bukureškog Dinama i Levskog iz Sofije. Sudeći po medijanskim napisima, ta je ideja bila blizu realizacije, pa se već spominjalo i sponzore, od velikih regionalnih banaka i tvornica piva do novinskih izdavača i telekomunikacijskih kuća. Priča je uskoro zamrla i više nikad nije obnovljena u jednakom obujmu.

Nemogućnost klubova iz zapadnog Balkana da se dogovore o zajedničkom natjecanju zanimljiv je fenomen jer sadašnja natjecanja nisu ni sjena prvenstva SFRJ, iako ni ono nije bilo među najjačima na kontinentu (a još manje među poštenijima).

Tko bi jamčio sigurnost? Ipak, derbi velike četvorke (Zvezda, Partizan, Hajduk i Dinamo) bili su legendarni i vrlo dobro posjećeni, upravo kao i sve gostujuće utakmice tih klubova. Neki su oponenti regionalnoj ligi navodili i lažan argument protiv, na- vodnu nemogućnost pribavljanja Uefa dopuštenja. Međutim, niti je ikakvo dopuštenje potrebno niti bi Uefa bila protiv, upravo kao što nije gundala kad su nordijske zemlje prije nekoliko godina organizirale Royal League.

Iako je u nekoliko navrata, još od 1999., potezano pitanje moguće združene lige ili bar kupa, projekt je u pravilu padoa na sigurnosnom pitanju, odnosno na predvidljivo nepodnošljivom trošku jamčenja sigurnosti navijačima koji bi putovali između eks-jugoslavenskih republika.

Ako su incidenti nezaobilazni i prilikom derbija Dinama i Hajduka, odnosno Zvezde i Partizana, što bi se dogodilo na prvom ponovnom posjetu Delija Zagrebu ili Grobara Splitu? Da su neredi neizbježni, više su puta najavili radikalni navijači svih uključenih klubova, a iako je riječ samo o dje- liću ljubitelja nogometa u ovom dijelu Europe, njihovu sposobnost izazivanja nevolje nitko ne može zanemariti.

Predsjednik HNS-a Vlatko Marković procjenjuje da za pokretanje takva natjecanja nema uvjeta, ali se osobno nije deklarirao kao protivnik ideje o ligi. – Da bi takva liga u nogometu zaživjela, treba ispuniti nekoliko kriterija. Trebalo bi jamčiti stopotnost sigurnosti na tribinama. A tko to može? – izjavio je Marković i dodao: – Trebali bi igrati najbolji klubovi i nogometaši u regiji, osigurati jake sponzore i televiziju koja bi morala detaljno pratiti tu ligu. Što je najvažnije, ta bi liga klubovima nešto morala donositi. Primjerice, da prvak izbori pravo nastupanja u Ligi prvaka ili da novčane nagrade budu veoma visoke. Svi nam se uvjeti koji bi doveli do organizacije regionalne nogometne lige nisu učinili realnim. Oni se nikad neće ispuniti – istira Marković.

Hrvatski su klubovi podijeljeni oko regionalne lige, ali Dinamo je ideju priglasio mnogo čvršće od Hajduka, čiji je prijašnji predsjednik Branko Grgić izjavio da ne dolazi u obzir igranje u istom natjecanju s klubovima iz Srbije i Crne Gore. Predsjednik Crnogorskog saveza, proslavljeni Dejan Savičević također misli da regionalna liga nije izgledna, no nje- gov bivši suigač iz Zvezde i čelnik makedonskog Vardara Darko Pančev gorljivo navija za tu ideju, temeljeći svoj stav na potrebi koncentracije kvalitete, danas raspršene u šest (s Kosovom se- dam) malih država. – Regionalna liga spas je za klubove bivše Jugoslavije – rekla je bivša europa-.

Raspad Jugoslavije unesrećio je ostale velike vaterpolske nacije. Umjesto jedne jugoslavenske momčadi, svjetske se vodoloptačke sile poput Mađarske, Italije i Rusije sada moraju nositi s jakom Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom.

Na klupskom je planu tek ove godine došlo do ponovnog združivanja vaterpola na zapadnom Balkanu, no umjesto jedne velike regionalne lige, koja bi bila uvjerljivo najjača na svijetu, pokrenute su dvije!

Jedna je Jadranska liga, u biti hrvatsko prvenstvo pojačano s tri crnogorska kluba i jednim slovenskim. Druga je utemeljena nekoliko tjedana poslije, a također ima dodirne točke s Hrvatskom: MOL liga, koju sponzorira većinski vla- snik Ine, pokriva Mađarsku, Srbiju, Rumunjsku i Slovačku, pa bismo je mogli neslužbeno zvati Panonsko-karpatskom.

Beogradski je Partizan bio jako razočaran da je ostao izvan novosnovane Jadranske lige, o čemu je srpski tisak naširoko pisao u tjednima prije nego što je osnovana MOL liga. Dok su na jednoj strani nacionalistički mediji tu- njali o ‘ustaško-izdajničkoj ligi’ (izdajnici su, dakako, Crnogorci), na drugoj su lili suze zbog sudbine velikog Partizana, koji je ostao po- strani jer njegova matična država ne izlazi na Jadran, glavni kriterij za odabir sudionika Jadranske lige.

Sada, kad je Partizan namiren pozivom u ligu u kojoj će igrati i moćni Vasas, Honved i Szeged, i naši klubovi mogu mirnija srca pronutiti natjecanju u Jadranskoj ligi. Ona se pripremala u priličnoj tajnosti, jer je predsjednik Hrvatskog saveza Perica Bukić dugo opovrgavao najave o pokretanju lige koje su curile iz Crne Gore.

Ispostavilo se da su pregovori o zajedničkoj ligi zemalja od Slovenije do Makedonije, uz eventualan dodatak Mađarske, imali više kvalitetnih igrača, privlačili više gledatelja uživo i pred ekranima te privukli veća sponzorstva. Da pače, nekadašnji je Srednjeeuropski kup, do pokretanja paneuropskih kupova u obliku Kupa prvaka i Kupa sajamskih gradova 1955., bio vodeće klupsko natjecanje na Starom kontinentu.

Ne treba imati iluziju da bi takva liga bila preslika jugoslavenske lige od pedesetih do osamdesetih, jer njezina je snaga izvirala iz prava država da sprečavaju odijev igrača do određene dobro granice i Uefinih i Fifinih propisa koji su ograničavali broj stranaca po klubu (taj je broj mogao biti i nula, kad je nacionalni savez tako htio).

Danas je famoznja velika četvorka bivše Jugoslavije mnogo dalja od europskog vrha nego prije, a u određenim je epohama svaki od navedenih klubova pripadao široj europskoj eliti. Ako bi se sastav hipotetske zajedničke lige utvrdio prema starim zaslugama, pitanje je bi li mnogi od njezinih sudionika opravdali sudjelovanje. Tu ponajprije mislimo na ljubljansku Olimpiju, mostarski Velež, sarajevski dvojac Sarajevo i Željo, Budućnost, Sutjesku i niški Radnički.

Dok velika četvorka, kao jezgra moguće skupne lige, još ima nešto od karizme prošlih vremena, mnogi nekoć važni prateći klubovi izgubili su prvenstvo od nekad anonimnih suparnika koje su poduprli novi bogataši. Sarajevo i Željezničar danas su smiješni, Velež se rascijepio na hrvatski Žrinjski i muslimanski ‘novi’ Velež, a ljubljanska je Olimpija čak bačena u četvrtu ligu zbog nelikvidnosti i danas je drugoligaš.

U Mađarskoj je stanje slično, pa je najveći klub, Ferencváros 2007., također zbog financijskih problema, gurnut u niži rang te još tavori u drugoj ligi. Slovačka se također spominjala kao moguća zemlja-partner jugoliga, a njezine se perjanice Slovan kao pobjednik Kupa kupova i Spartak Trnava kao polufinalist Kupa prvaka diče dostignućima kojima nadmašuju Dinamo i Hajduk. No, Slovan, Spartak i bratislavska Inter u zadnjih su osam godina neko vrijeme proveli u drugoj ligi.

Ako bi članstvo u ligu ovisilo o aktualnoj snazi momčadi, morali bi biti uvršteni klubovi poput Domžala, Modriče, Žrinjskog, Slavenskog, Belupa, zatim mađarskog Debrecena i slovačke Artmedije. Zamislimo li gostovanja Modriče na Poljudu ili Domžala na beogradskoj Marakani, slutimo samo prazne tribine i podsmijeh u medijima.

Riječi pohvale imala su i preostala dva čelnika Saveza naših susjeda. – Ovo je povijesni korak za naš vaterpolo – primijetio je crnogorski predstavnik Srdan Kovačević.

U ligi se natječe osam hrvatskih klubova – Mladost, Jug, Šibenik, POŠK, Jadran Split, Mornar, Primorje i Mladost, tri crnogorska – Jadran Herceg Novi, Primorac i Budvanska rivijera, te slovenski Koper.

Izvjestan se otpor Jadranske lige javio kod onih koji misle da je sama Hrvatska liga dovoljno jaka da je nije trebalo ‘kvariti’ slovenskim i crnogorskim sastojcima. Iako je naša liga doista na visokoj razini, ne mogu joj štetiti tri kluba iz Crne Gore, aktualnog europskog prvaka.

Snagu lige moguće je iščitati i iz europske reputacije klubova. Mladost je najuspješniji svjetski klub u povijesti, a uz njega su još tri sudionika Lige prvaka – Jug, Jadran iz Herceg Novog i Primorac. Tu je i finalist prošlosezonskog kupa LEN, Šibenik, te polufinalist istog natjecanja, Budvanska rivijera.

Zanimljivo je da će se utakmice regionalne lige između hrvatskih predstavnika istodobno bodovati i za domaće prvenstvo. Liga, koja je krenula 27. rujna, imat će 22 kola, a za prvu sezonu nisu predviđene novčane nagrade.

• Tko bude prvak ionako već ima više novca od onog tko je šesti ili sedmi – prokomentirao je Bukić.

Sjedište je lige u Zagrebu, a nacionalni savezi snositi će troškove službenih osoba. Vodstvo je lige tek nakon utemeljenja krenulo u ofenzivu prema sponzorima, kao što je objasnio direktor lige Milivoj Bebić. – Jadranska liga još nema generalnog pokrovitelja jer smo je relativno brzo osnovali, neposredno prije Olimpijskih igara. No, ubrzo su velike tvrtke prepoznale potencijal i već vodimo pregovore s nekim od njih. No, još je rano spominjati išta konkretno – rekao je Bebić za portal Sportnet.

Nalaženje moćnog pokrovitelja utjecat će i na budući naziv natjecanja, koje će u međuvremenu nositi samo geografsku odrednicu, ime mora koje spaja sve klubove sudionike (osim zagrebačkih, dakako). Liga će morati poraditi i na odnosu s HRT-om, koji je zasad najavio tri prijenosa do Nove godine, dok će crnogorska televizija, primjerice, prenositi jedanaest utakmica.