Iznos od 40 milijuna eura koji treba uložiti u stadion od 20 tisuća ljudi malo si koji grad u Hrvatskoj može priuštiti. No, ulagačku računicu mogli bi pronaći privatni investitori jer Zakon o športu predviđa privatizaciju sportskih klubova.
Radovi na gradnji pet sportskih dvorana (Zagreb, Split, Osijek, Varaždin i Poreč) za potrebe Svjetskog rukometnog prvenstva, koje će se u siječnju 2009. održati u Hrvatskoj, u punom su zamahu. Zadarska dvorana Krešimir Ćosić dovršena je i već je ugodila sportašima i estradnim umjetnicima. Prvi dojmovi su odlični. Sportski klubovi, reprezentacije i građani dobili su najbolju opremu koja se na tržištu trenutačno može nabaviti. Uopće ne treba sumnjati da će i ostalih pet gradova, čije dvorane su još u gradnji, slijediti zadarski primjer. Međutim, gradnja dvorana samo je prvi korak. Održavanje sportskih objekata složen je i skup proces. Primjerice, troškovi za komunalije, grijanje, hlađenje i čišćenje beogradskih Aren iznose 125 tisuća eura na mjesec. Ljudi koji dvoranu vode izračunali su da se dvorana treba napuniti minimalno 200 puta na godinu želi li se poslovati na nuli. Cijena ulaznica ne smije biti niža od 20 eura.
Natječaj za punu Arenu
Budući da će se hrvatski gradovi kao vlasnici dvorana uskoro susresti sa sličnim problemima postavlja se pitanje kako komercijalizirati dvorane da bi poslovale pozitivno i mogle početi vraćati dvije milijarde kuna koliko je uloženo u njihovu gradnju? Kako puniti dvoranu nakon Svjetskog prvenstva u rukometu? Svjestan da mu stotinjak sportskih objekata koji su u njegovoj nadležnosti posluju s gubicima, Grad Zagreb odlučio je pronaći partnera za upravljanje rukometnom Arenom. Uskoro se očekuje raspisivanje natječaja, a uz glavnu dvoranu kompleks uključuje 1.450 četvornih metara ugoštajnih objekata, 880 četvornih…
Cijena gradnje rukometnih dvorana
| Grad | Cijena (milijuni kuna) |
|——–|———————–|
| Zagreb | 700 |
| Split | 375 |
| Osijek | 210 |
| Varaždin | 195 |
| Zadar | 190 |
| Poreč | 70 |
Budući da je riječ o malom tržištu, tko pobijedi na natječaju od Grada će tražiti jamstvo da će određene klubove i događaje usmjeriti prema Areni odnosno da će sam Grad zakupiti određeni broj sati za korištenje dvorane – kaže Slavko Šimunović, poduzetnik koji se bavi sportskim menadžmentom. Svoje prste imao je i u Areni Zagreb koja je rađena prema njegovom projektu koji je ustupio Ingru i Trigranitu.
Na pregovore u Zagreb Šimunović je doveo američku kompaniju AEG zainteresiranu za posao vođenja dvorane na Laništu. Smatra da lokalni igrači nemaju kapaciteta voditi takav posao jer često se na menadžerske pozicije postavljaju političari. Kao primjer navodi Beograd. Umjesto AEG agencije gradska vlast odlučila se upravljanje dvorana prepustiti gradskoj tvrtki. Danas brogradska Arena ne može pokriti troškove komunalija pa je upitno kako će puniti dvoranu 200 puta na godinu.
Novi način biranja neizbježno vodi personalizaciji izbora. Ima li tu mjesta za komunikacijske savjetnike?
Promjena zakonskog okvira kojom se prvi put uvode neposredni izbori i na lokalnoj razini bit će dodatni poticaj daljnjoj personalizaciji politike u Hrvatskoj. Iako prisutna još od vremena predsjedničkih izbora 2000. godine, kada je upravo svojim pristupom predsjednika – građanina Stjepana Mesića – uvjerljivo osvojio prvi predsjednički mandat, na personalizaciju se gledalo više kao na osobni odabir samog kandidata, a ne kao nužan i neizbježan dio svake moderne političke kampanje.
Što uopće nazivamo personalizacijom? Dr. Marijana Grbeša je opisuje kao povećani interes medija za kandidate i stranačke ideologije, te na njihovu sve važniju ulogu unutar stranačkih struktura, kabineta i izbornih kampanja, što je prije svega posljedica slabljenja ideoloških rascjepa, razvoja novih medijskih tehnologija i munjevitog širenja medijskog tržišta.
Fenomen političkih poduzetnika
Takav trend pogoduje pojavljivanju nove vrste kandidata tzv. političkih poduzetnika – novoj vrsti političara koji se izdižu na valu razočaranja tradicionalnom politikom (prema istraživanju Eurobarometra povjerenje u političare u Hrvatskoj je najniže u Europi). Anonimni u svijetu politike, ali potvrđeni u svijetu biznisa, politički poduzetnici tvrde da predstavljaju ‘običnog čovjeka’ čiji se glas izgubio u hodnicima političkih interes, da je političku moć prisvojila nesposobna i korumpirana elita kojoj je cilj zadovoljiti vlastite pohlepne interese te da su oni ti koji mogu uspostaviti porušene mostove između građana i vlasti. Politički poduzetnici oslanjaju se na filozofiju ‘osobnog povjerenja’, koriste populističku retoriku, obraćajući se biračima izravno, zaobilazeći tradicionalne političke institucije i oslanjajući se na medije i medijski spektakl.
Kako se ponašaju birači?
Od političkih se poduzetnika uopće ne traži da budu visoko moralni. Naime, logika i iskustvo građanima kazuju da političari nisu ništa moralniji, ali su nesposobniji i ako već moraju nekoga izabrati, neka to bude netko probitačan i uspješan, makar se na svom putu oslanjao i na ‘inteligenciju ulice’. Na čemu će birači temeljiti svoju odluku na lokalnim izborima 2009. godine? Stranačkoj identifikaciji? Osobnosti? Konkretnoj temi ili problemu? Nema jednoznačnog odgovora jer svaku kampanju treba staviti u kontekst sredine u kojoj djeluje. Od onih velikih u kojima su sve karte otvorene i sve opcije moguće (poput Istre gdje je vrlo izgledna bitka poduzetnika Cuccurina vs. župana Jakovčića, Splita gdje poduzetnik Kerum ide protiv Ostojića iz SDP-a i tko zna koga još, dok je u Zagrebu jedino jasno da je izazivač Bandić – protivnici su još nepoznati) do srednjih poput Zadra (bez naznake ikakvih velikih promjena) i malih poput Hvara ili Visa, gdje tek nekoliko stotina glasova odlučuje o tome tko će biti gradonačelnik.
Tko vas savjetuje?
Ako se slažemo s dosad iznesenim jasno je da postoji velik potencijal za pojavljivanje političkih poduzetnika, mogućnosti za ‘privatizaciju politike’ u predstojećim kampanjama za lokalne izbore. A riječ je o minimalno 577 potencijalno personaliziranih kampanja (20 županija + Grad Zagreb, 127 gradova i čak 429 općina, dakle, isto toliko župana, gradonačelnika i načelnika općina s time da će u svakoj izbornoj jedinici biti nekoliko kandidata). Postoji li uopće u Hrvatskoj odgovarajuća ponuda usluga izbornih savjetnika? Naime, kampanje su danas ozbiljan posao, bez obzira na veličinu izbornog tijela, i ako idete u kampanju, u kojoj ćete potrošiti dosta novca, želite prave savjete.
Modern kampanja danas ne može bez šefa kampanje koji je nekad važniji od samog kandidata, jer ako je logistika savršena, rezultat dolazi sam, bez glasnogovornika(ice) i bez političkog/komunikacijskog savjetnika koji strateški oblikuje kampanju i potom taktički prati njen daljnji tijek.
Podjela posla
Politički savjetnici na osnovi istraživanja javnog mijenja definiraju poruku i kanale kojima će se slati i brinu se o tome da se zamišljeno u konačnici i provede u praksi kroz kampanju. Oni moraju kontekstualizirati priču jer će jedino tako poruka učinkovito doći do glasača u manjim sredinama, jer mikro i makropriča ne moraju biti u vezi jedna s drugom – dok se nekome smiju na nacionalnoj razini, na lokalnoj je heroj.
Naravno, cijelu priču netko mora i oblikovati, dizajnirati, no oni dolaze kao šlag na tortu i moraju se savršeno uklopiti u prihvaćenu strategiju i dobro razumjeti zacrtani cilj.
Izborna kampanja je kombinacija stalne kampanje, političkog PR-a, brandinga i tek na kraju klasičnog oglašavanja, u kojoj priču nužno vode politički savjetnici (PR, spin doktori), što pruža priliku svim kolegama savjetnicima, kojima je klasični PR poznalo postao predvidljiv, da se okušaju na novom području koje jamči 24 satna puna adrenalina.
