Poseban prilog

Korporativnih komunikacija Podravke.

Pliva je u prošloj godini za raznoražne akcije, sponzorstva, donacije i projekte izdvojila više od 10 milijuna kuna.

‘Budući da se od farmaceutske kompanije poglavito očekuje da svoju socijalnu osjetljivost pokazuje u području zaštite zdravlja, Pliva u projekti u zdravstvu usmjerava 60-ak posto novca za donacije i sponzorstva, a 20 posto ulaže u znanstvene, obrazovne i ekološke projekte te isti postotak u potpore programima različitih udruga i centrima koji skrbe o osobama s posebnim potrebama’, kažu u kompaniji i dodaju da, kad je riječ o sportu, najveći dio usmjeravaju u Šahovski klub slijepih, Udrugu za terapijsko jahanje ili Sportske igre Udruge transplantiranih i dijaliziranih bolesnika.

Da nije sve u nogometu, potvrđuje i Vip, koji je sponzor utrke Snow Queen Trophy, Hrvatskoga skijaškog saveza, alpskih skijaških reprezentacija te tenisača Ivana Ljubičića, Marija Ančića i Marina Čilića. Svoje odluke o sponzorstvima temelje na uspostavljanju dugoročnih partnerstava koja jačaju njihove korporativne vrijednosti i vrijednost brenda, a uz to vjeruju da je podupiranje sportaša koji su se istaknuli upornošću, talentom i osobnošću dodatna motivacija njihovim zaposlenicima. O kojim je iznosima riječ, ostaje poslovna tajna, upravo kao i u slučaju Croatia osiguranja, koje je sponzor mnogim klubovima u različitim sportovima. U ovoj je godini tako novac namijenilo nogometnim, rukometnim, košarkaškim, vaterpološkim, odbojkaškim, teniskim, veslačkim, konjičkim, jedrilčarskim, plivačkim klubovima i onima koji se natječu u borilačkim sportovima.

‘Sponzorskim ugovorima uza svoj brend vežemo one koji u svom radu promiču vrijednosti naše tvrtke, a to su uspjeh, tradicija, snaga i timski rad’, kažu u kompaniji dodajući da u sport ulazu jer vjeruju da je njihova odgovornost vratiti uslugu društvu u kojem posluju, zbog čega surađuju s velikim sportskim kolektivima poput Dinama, Hajduka ili RK Croatia osiguranja Zagreb, ali i s malim klubovima.

Kad je riječ o rukometu, nezaboravljeno je sponzor i Tele2, koji je u protekle tri godine sponzorski podupiro i košarku te auto-moto sport.

• Vidljivost brenda Tele2 i svih naših vrijednosti te predstavljanje naših usluga i proizvoda svakako su među prednostima sponzoriranja sporta i sportskih događanja. Imperativ je svakoga našeg projekta pogodnost za korisnike, stoga im često, primjerice, darujemo ulaznice za utakmice ekipu koju sponzorski podupiremo – kaže Valentina Junaci, voditeljica Odnosa s javnošću Tele 2, i dodaje da se sponzorstvo Hrvatskoga rukometnog saveza i kluba Croatia osiguranja Zagreb pretvorilo u partnerstvo, a rukometari su i česti junaci marketinških kampanja Tele2.

Veliki je sponzor i Ina, pa tako gotovo nema sporta koji ne podupire. Među njima su i Hrvatski vaterpolski savez, Rukometni klub Zagreb, KK Cibona, KK Šibenik, tenis, što putem pokroviteljstva Hrvatskoga teniskog saveza, što sponzorstva teniskih turnira u Umagu i Zagrebu, zlatni je sponzor Hrvatskog olimpijskog odbora, srebrni Hrvatske paraolimpijske reprezentacije, sponzor skakači u vis Blanki Vlašić, Dinamu i Hajduku, putem sponzorstva Hrvatskog auto-moto saveza potpomaže sve auto- i motoutrke.

U odabiru sporta ili sportaša kompanije bi se trebale voditi nekim načelima jer nije nužno svako ulaganje u sport najbolji izbor. Među prvim je pravilima tako usklađenost kompanijske kulture i vrijednosti koje promiče i podrazumijeva određeni sport, a sljedeća su stavka koju treba razmotriti ciljevi kompanije. Primjerice, ako je menadžment usredotočen na kratkoročne financijske učinke, novac bi trebalo usmjeriti u drugi oblik marketinške promocije jer sportska sponzorstva donose dugoročne efekte i ne mogu u kratkom vremenu npr. povećati prodaju.

Marketinški se stručnjaci tako slažu da prije ulaska u sportsko sponzorstvo tvrtke trebaju odgovoriti na četiri pitanja. Najprije trebaju znati koliko kao organizacije pridonose zajednici, odnosno što im je misija, izuzev stvaranja profita. Također, menadžment se mora voditi jedinstvenom brend-strategijom te razmišljati o tome kakvu poruku šalje sportskim sponzorstvom svojim potrošačima, ali i zaposlenicima. I, konačno, kompanija mora odgovoriti na pitanje može li pružiti izvrsno iskustvo svojim potrošačima uključenjem u sportsko sponzorstvo te kako će to koristiti organizaciji.

• Koliko rizično ulažu mirovinski fondovi?

• Mirovinski fondovi imaju osam posto gubitaka. Netko će reći da je to mnogo, no bilo bi i više da smo više ulagali u dionice. Poljski mirovinski fondovi, koji ozbiljnije ulažu u dionice, imaju veće gubitke. Dvadesetak posto naše imovine je u dionicama, a prema zakonu polovinu imovine moramo uložiti u sigurne državne obveznice.

• Iz drugog su stupa već izasli prvi umirovljenici. I to nezadovoljni. Koliko je krivnje u mirovincima?

• Nekoliko je stotina umirovljenica iz drugog stupa. Riječ je isključivo o ženama koje su 2002. godine bile blizu 50 godina starosti i sada imaju pravo na privremenu mirovinu, muškarci još na to nemaju pravo. Dobile su mirovinu iz drugog stupa koja je 500-tinjak kuna niža nego što bi bila da su ostale samo u prvom stupu. No iz toga se izvlače pogrešni zaključci. To nije problem drugog stupa, nego je razlog tomu da je netko tijekom pet godina iz prvog stupa odlučio dati 500 kuna veću mirovinu. Riječ je o dodatku na mirovinu koji iz posve nejasnih razloga i vrlo nepravedno nije tu istu mirovinu razmjerno dodijelio članovima drugog stupa.

• Što da tog dodatka nije bilo?

• Kad bi se to promijenilo, imali bismo situaciju da žene koje su sada otišle u mirovinu imaju iz drugog stupa 40-ak kuna manju mirovinu nego što bi imale iz prvog stupa. A tih 40-ak kuna nadvodi nas na zaključka da su sami osiguranici pogriješili. Naime, osobe koje su imale malu mirovinu i samo su nekoliko godina štedjele, nisu ni trebale biti u drugom stupu, ali to je samo manji dio problema, već je taj što danas nemaju pravo na dodatak na mirovinu.

Prije svega treba povećati stopu doprinosa za II. stup

• Čak ni u ovoj krizi mirovinci nisu odustali od namjere da uspiju s lobiranjem za povećanje izdvajanja na 10 posto.

• Kad je 2002. godine uvedena reforma i kada je svih pet posto ‘skrenuto’ u drugi stup, proračunska situacija nije bila ništa bolja nego danas, a onda nije bio problem da se država odjednom odrekne svih pet posto. Mi promoviramo ideju da pet posto tijekom nekog razdoblja naraste na 10 posto. Povećanje stope izdvajanja za jedan postotni bod značilo bi prema procjenama da 700-tinjak milijuna kuna iz prvog stupa prijeđe u drugi svake godine. To nikad neće biti dobro za proračun, no to je neizbježno zbog toga da generacije današnjih 35- i 40-godišnjaka stvore realnu osnovu za svoju mirovinu u budućnosti, da ne kucaju u taj isti proračun. Ako naša generacija u budućnosti zakuca na vrata proračuna radi mirovinu, to se neće mjeriti u milijunima, nego znatnim udjelom u BDP-u. Da se to izbjegne, svake bi godine trebalo izvojiti malo više.

• Što na to kaže Vlada?

• Nikada nije rekla ‘ne’, a posao je svih nas uvjeriti Vladi da je to nužno.

• Što bi još trebalo poboljšati u mirovinskog sustava?

• Bilo bi dobro ne zaboraviti treći stup, koji ne ‘živi’ dovoljno dobro. Već se dugo govori o tome da bi poslodavcima trebalo omogućiti da ulozi za njihove članove ne budu opterećeni porezima, prirezima i doprinosima. U vezi s time postoji konsenzus prethodne vlade i sindikata, a nikako da se to provede.

• To znači da bi se tek za pet ili deset godina moglo pokazati je li drugi stup isplativ ili nije?

• Trebalo bi, ali i to na vrlo malom uzorku.

• Zbog premalih mirovina prvih umirovljenika pokrenute su inicijative da se vrate u prvi stup, tu je naglasnji SSSH. Što kažu mirovinci?

• Mi smo poduprli tu ideju, a preduvjet je za takvo otvaranje drugog stupa da se onaj spomnjeni dodatak razmjerio prizna i onima u drugom stupu. Malo je tih ljudi, i posljednje što bismo željeli bilo bi da neki od naših kljenata ostanu naši samo zato što to moraju, suprotno svojim interesima.

• Je li možda potrebna mini reforma i zato što je previše umirovljenika u odnosu na broj zaposlenih?

• Novi mirovinski sustav ne bi smio utjecati na mirovine sadašnjih umirovljenika. Taj bi sustav generaciju 35- i 40-godišnjaka trebao dovesti u položaj da ne ovise o omjeru umirovljenika i zaposlenika u trenutku kad budu odlazili u mirovinu. Znamo da će, kad naša generacija 35- i 40-godišnjaka bude išla u mirovinu, omjer sigurno biti lošiji nego što je sada, zbog demografije i broja rođenih. Znamo i to da nam državni mirovinski sustav neće imati iz čega isplaćivati novac. S mirovinskom se reformom stvaraju preduvjeti da te mirovine, za 30 godina, kad budemo odlazili u mirovinu, ne ovise o milosti države. Jedini izvor iz kojega crpimo mirovine vlastite su štednje.

• Hoćemo li onda za 20 ili 30 godina, kad odemo u mirovinu, imati 70 posto svoje plaće?

• Uz pretprostavku da poraste stopa izdvajanja za drugi stup – hoćemo. Ako se ona ne poveća, ne bih to mogao tvrditi.