Katkad su kritičari doista nevjerojatni. Nepredvidljivi su poput sila prirode, nestalni poput zene, varljivi poput mora i jednostavni poput Forresta Gumpa. Siroti Max Payne, još jedna ekranizacija prema igračkom predlošku, prošao je katastrofalno, a doista je teško shvatiti zašto je taj, u odnosu na hrpetinu više-manje debilnih avanturističkih ostvarenja, tako strašno loš. U posljednje je vrijeme bilo niz stripovsko-igračko-knjizevnih ostvarenja s jednim zajedničkim nazivnikom – jedva osrednje, prema probavljivo. U toj poplavi bljeđunjavih ostvarenja s nevjerojatno agresivnom marketinškom kampanjom posebno se ističu oni s neskrivenom pretencioznosti, a, nažalost valja konstatirati i prevladavajući trend opće kapitalizacije javnosti pred tom najezdom. I onda, pa! Max Payne je teško smeće, negledljiv film koji zaslužuje misaone proslave i indignaciju ljubitelja filmske kvalitete i vjernosti ekranizaciji.
Odjednom se traži karakterizacija, slojevita priča, izvrsna gluma, točnije sve što su drugi, poput Batmana ili Hellboy, imali u izobilju. Da se razumijemo, film je daleko od pamtljivog ostvarenja, možda i od dobrog filma, no barem je savršeno jednostavan, predvidljiv i neambiciozan, upravo onakav kakav treba biti film koji prenosi popularnu igricu u novi medij, tako da sve iznad toga bude ugodan bonus. Priča je banalna, scene školske, režija ne pretjerano maštovita, gluma usklađena s dometom filma… S druge strane, noirovski mračan i hladan ugodaj vrlo je dobro realiziran, meritoran i vjeran nakon tvoraca igrice. Dapače, stilom se u velikoj mjeri oponaša recentna pohvaljena ostvarenja i prevladavajući koncept u žanru. Parafrazirano scenom iz filma Sajgon, kritičari iz mora govana odjednom zgrabe jedno i ustvrdite da im se baš ono nikako ne sviđa. Priča o detektivu koji traga podzemlje New Yorka za ubojicama svoje obitelji lako perna je i nezahtjevna, uz minimum mentalnog naprezanja, dakle upravo ono što i očekujete od takvog ostvarenja.
