Mrzi kravate, administraciju i duge pregovore

Hrvatska udruga za odnose s javnošću, nakon šest knjiga objavljenih u protekle dvije godine, svoju stručnu biblioteku PRin obogatit će do kraja godine s još četiri naslova.

Mogu li vas citirati? – priča o odnose s medijima za menadžere autora Williama Essexa, britanskog novinara, pisca i trenera za odnose s medijima za menadžere. Kontakti s medijima važni su za svakoga poslovnog čovjeka, a njegova knjiga Mogu li Vas citirati? praktični je vodič koji upućuje kako uspješno raditi s medijima. Opisuje tehnike za rad s novinarima od poziva za intervjuve, posjeta novinara kompaniji, do sudjelovanja u raznim radio i TV emisijama. Posebno je poglavlje posvećeno upravljanju krizom, usmjeravanju intervjuva i rješavanju neugodnih pitanja. Fokus knjige je na tomu što novinar žele, zašto to žele te kako da im to pružimo i uz to postignemo pozitivnu medijsku popraćenost. Sama knjiga svojevrsni je medijski trening koji omogućuje razumijevanje o tome kako novinari razmišljaju i zašto baš tako razmišljaju. Za menadžere je čitanje ove knjige jeftinije i učinkovitije od pohađanja skupog treninga, a znanje kako ‘hendlati’ medije izuzetno je vrijedno u praksi, dok, naprotiv, nepoznavanje medija može našteti i karijeri menadžera i samoj kompaniji u kojoj radi.

Priručnik za vođenje političke kampanje knjiga je Lionela Zettera i koristit će svima koji se bave organizacijom političkih kampanja. Zetter, ugledni britanski lobist, politički aktivist i veteran mnogih izbornih kampanja povlači analogiju između vojnih kampanja i izbora – oboje se planiraju unaprijed do najsitnijih pojedinosti a taj se plan naziva ratnom knjigom. Objema se upravlja iz ratne sobe a stranački stratezi raspravljaju o opasnostima od udara s boka, dok se najviše se priča o zauzimanju terena protivnika. Knjiga opisuje sve faze političke kampanje od trenutka kandidature, odabira tima koji vas prati, te daje lukave savjete i taktike za popunjavanje ‘ratne rižnice’ sve do toga kako voditi kampanju po kućama. Knjiga će citatelu poslužiti kao stručni vodič kroz opasnu ratnu zonu i pomoći mu da dođe do izborne pobjede i kao takva je ključni element u arsenalu sudionika svake političke kampanje.

Mjerenje učinkovitosti odnosa s javnošću istraživanje je i evaluacija urednika Betteke van Rulera, Ane Tkalac Verčić i Dejana Verčića. Knjiga je zbornik radova koji istražuju mjerenje učinkovitosti u odnosima s javnošću te razmatraju raznolike alate, ‘metre’ i načine mjerenja koji se primjenjuju u praksi te čini korak naprijed prema promicanju relevantnog, vremenski dobro pogođenog i promišljenog istraživanja u praksi odnosa s javnošću.

Knjiga je nezaobilazno štivo za znanstvenike, istraživače i ambicioznije praktičare u odnosima s javnošću. Dr. Betteke van Ruler je profesor komunikacija na Sveučilištu u Amsterdamu, dr. Ana Tkalac Verčić je asistentica na Katedri marketinga i marketinških komunikacija na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a dr. Dejan Verčić je profesor odnosa s javnošću i upravljanja komunikacijama na Sveučilištu u Ljubljani.

Priručnik za odnos s javnošću za nevladine udruge djelo je koje je pripremila skupina domaćih autora s ciljem da djelatnicima ili članovima nevladinih udruga omogući uvid u alate, odnose s javnošću, što će im koristiti u organizaciji, promociji i provedbi njihovih projekata. Autori poglavlja ugledni su stručnjaci iz agencijskoga, poslovnoga, javnoga ili nevladinog sektora.

Prgin će graditi marinu za megajahte u Mandalini i turistički resort u Kulinama. U tvrtki NCP Hoteli Prgin će imati trećinu vlasništva, a ostalom biznisu, marinama, brodogradilištu i čarteru navodno će ostati većinski vlasnik. Najveće tvrtke NCP grupe su NCP Remontno brodogradilište Šibenik, koje Prginu donosi 75 posto prihoda, zatim NCP-Marina Mandalina i NCP-Charter.

Prgina se smatra jednim od najvećih biznismena šibenskog područja, koji stoji uz bok Vladi Čoviću i Josipu Stojanoviću. U posljednjih nekoliko godina stvorio je zavidnu čartersku flotu i remontno brodogradilište, koje je prije četiri godine bilo u stečaju, doveo do procvata. Nedavno je obznanio i interes za ulazak u brodogradilište Kraljevicu i Brodogradilište specijalnih objekata, o čemu mu predstoji razgovori s Vladom RH.

NCP nekoć je bio skraćeni naziv tvrtke Nautic Centar Primošten, ali kad je marinu Kremik umjesto Prgina preuzela mađarska investitorska grupa, tvrtku je preimenovao u Nautic Centar Prgin. Njegovi suradnici vjeruju da je sposoban ostvariti svoju viziju – prvu marinu za megajahte u Hrvatskoj i vrhunsku remontnu postaju za njihove popravke. Prema nekim procjenama, sitni popravci za megajahte na godinu koštaju između 150 i 300 tisuća eura i ako marina prilagođena za pristajanje 38 takvih jahti, onda je riječ o vrlo unosnoj zaradi.

Partneri i suradnici koji Prgina poznaju čitav život okarakterizirali su ga kao čovjeka koji svoje vizije pretvara u djela radi osebujnog načina poslovanja, kao široku i toplu osobu preciznu u poslu i vrlo direktnu. Neposredan i nekonvencionalan – najčešće su spominjane karakteristike Gorana Prgina, koji mrzi kravate, administraciju i duge poslovne pregovore. Strogoću zamjenjuje psihološkom procjenom suradnika i njihovoga sinergetskog spajanja za postizanje zajedničkih ciljeva. Voli biti duhovit i u najobzirnijim poslovnim pregovorima da bi razbio monotonost i ozbiljnost, što smo i sami zaključili u razgovoru.

Pripada studentskoj generaciji ‘pokreta otpora’, u kojem je bio jako aktivan 1971. godine, otkad živi u Zagrebu sa svojom suprugom, kćeri i dva sina i svi članovi obitelji rade u njegovih desetak tvrtki, osim mladež sina koji ima šest godina. Rođeni Šibenčanin kojeg su nadimkom zvali Mali Pivac, podrijetlom je Primoštenac i sve više vremena provodi u Šibeniku, a za sebe kaže da je više vremena proveo u automobilu nego u krevetu, što je razlog zbog kojeg automobil mijenja svake tri godine.

Diplomirani je inženjer elektrotehničke i prvi njegov posao bilo je stažiranje u tvrtki Rade Končar, gdje je radio u Odjelu projektiranja. Nakon staža u Končaru, zaposlio se kao šef predstavništva tvrtke Elektroosijek u Zagrebu, a zatim je preuzeo samoborski obrt i nazvao ga PRGGIN, gdje je izrađivao tzv. kante u kojima se okreće bubanj perlice rublja i tanjure za javnu rasvjetu te stvorio prvu privatnu tvrtku koja se bavila emajliranjem u bivšoj Jugoslaviji. Danas je na čelu samoborske tvrtke njegov stariji sin i u njoj se izrađuje kompletna blagdanska rasvjeta za Zagreb.

S pedesetak radnika Prgina je bio jedan od najvećih obrtnika Samobora, gdje upoznao Franju Lukovića, s kojim je često ribario i preko kojeg je došao u Nadzorni odbor Zagrebačke banke na četiri godine. Na toj poziciji je, kako sam kaže, stekao najbolja poznanstva i poslovno iskustvo koje mu je kasnije koristilo.

Paralelno je za vrijeme rata s partnerima iz inozemstva dogovorio uvoz automata za pikado i u dvije godine osnovao 240 pikado klubova diljem Hrvatske. Sav zarađeni novac uložio je u nautički biznis 1995. godine, kupio je četiri motorna broda na kredit preko Hypo banke i stvorio prvu čartersku kompaniju s motornim brodovima. Nakon studija dobio je ponudu za posao u Ruderu Boškoviću, ali ekonomija ga je uvijek više ‘vukla’ od znanosti. Potekao je iz siromašnije obitelji, kao podstanar je sa sinom živio u Zagrebu, mogao je, kaže i dobiti stan, ali ga je sam želio kupiti iako u to vrijeme nije imao ni za kavu. Kupio je odmah na kredit trosobni stan i isplatio ga u godinu dana.

Kao što i sam zahtijeva slobodu, tako je daje i drugima. Ponekad, kako sam kaže, i previše. Mnogi su njegov kolege čvršći od njega, ali on je uspio poluprijateljskim odnosom prema suradnicima postići to da su za njega spremni mnogo toga napraviti.

Među prvima je investitorima koji su 1998. godine kupovali dionice na burzi kako bi vratio kapital za vraćanje kredita, ali dolaskom tadašnje krize izgubio je sve, da bi se s čarterom počeo vraćati na poslovnu scenu i kupio brodogradilište. Voli zapošljavati mlade ljude, organizaciju nautičkog sajma prepustio je kćeri Ivani i mladoj ekipi, u kojoj gotovo nitko nema više od 33 godine. Mlađe generacije smatraju ga poslovnim uzorom, daje im veliko povjerenje i slobodu, ali i zahtijeva odgovornost i dobre rezultate poslovanja. Vole njegov talent da ‘namiriš’ nešto što još nitko nije radio, bez obzira na ‘skakanje’ iz jedne u drugu djelatnost koristi istu logiku i matematiku i njemu je vođenje tvrtke jednostavna računica. Kod pregovora je, navode partneri, prilično fleksibilan i s njim se otvoreno može razgovarati o svim poslovnim pitanjima. Iako od mladosti ima iznadprosječan životni standard i može se svrstati uz bok hrvatskih bogataša, susjedi o njemu govore kao o vrlo nenametljivom tipu koji nikoga ne promatra s višine i ne veže se za materijalna bogatstva.

Ljudi na višim pozicijama koji u šibenskom brodogradilištu rade dulje od Prgina kažu da je stavio prave ljude na prava mjesta, da je uspio sačuvati većinu kvalitetnih radnika, meštara u brodogradilištu. Kad je došao u brodogradilište, Prgin je zatekao 220 radnika, a danas u cijeloj Grupi ima 410 zaposlenih, od kojih više od 300 radi u brodogradilištu. U početku su ga ljudi optuživali za neiskustvo i prikupljanje lokalnih političkih bodova. Prgin se, naime, prije tri godine zaželio okušati u politici pa je kao nezavisni kandidat izašao na izbore u Primoštenu. Tim pokušajem stao je na žulj lokalnoj vlasti koja ga optužuje da za Mandalinu nema potrebne dozvole i da iza njega stoje jake političke strukture. Nekad je to navodno bio Slavko Linić, a danas Miomir Žužul. U Ministarstvu mora potvrdili su da je Mandalina prošle godine dobila sve potrebne dozvole, koncesiju na pomorskom dobru, status marine i da je uvrštena u prostore i detaljne urbanističke planove.

Danas zaposlenici o njemu govore sve najbolje upravo radi pristupa koji ima prema radnicima. Čim je došao, podigao im je plaće sto do dvjesto posto, potpisao s njima kolektivni ugovor, isplačuje im regrese, putne troškove i slično.

• Ljudi kažu da imam devetu najveću jahtu u Hrvatskoj. Ona je, kao i ostalih 26, u leasingu i sama sebe otplaćuje. Na toj jahti sam u tri sezone boravio ukupno tri dana. No, zato više od mjesec dana na godinu provedem na svojem ribarskom brodu od 15 metara i nedavno sam prvi put u životu ulovio dvije tune. Jedan sam od troje vlasnika kuće na Kornatima veličine 16 četvornih metara, imam dvije kuće u Primoštenu koje sam kupio još u vrijeme inflacije potkraj osamdesetih. Svih deset tvrtki i još mnogo poslova kojima bih se želio baviti ne smatram megalomanstvom. Biznis je za mene igra u kojoj uživam – objašnjava Prgin.

Ne voli administraciju, ali zato voli pisanje i često na putovanjima u malu knjižicu upisuje ideje za pisanje knjiga u mirovini. Svake godine putuje na sajmove u Kinu, a privlači ga i Japan, u kojem bi želio usavršiti vještinu japanskog mačevanja jaido.