Piše: prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Privremena mjera zabrane raspolaganja imovinom osigurava da odluka o oduzimanju imovinske koristi ili naknadi štete bude i provedena. No, sudska praksa ponekad koristi tu mjeru ne odvagnuvši sve okolnosti, što može uzrokovati neopravdanu propast posla.

Prije nekog vremena jedan istražni sudac je u jednoj dugogodišnjoj istrazi zbog navodno počinjenih kaznenih djela zloupotrebe ovlaštenja i pogodovanja vjerovnika protiv (pored ostalih) i jednog od bivših direktora trgovačkog društva koje je u stečaju, donio rješenje kojim je odredio privremenu mjeru zabrane otuđenja, opterećenja i raspolaganja pravima na nekretnini koja u naravi predstavlja veliki poslovni kompleks pred otvaranjem i nema nikakve veze s tvrtkom koja je u stečaju i zbog koje se vodi proces. Direktora se tereti za određena djela koja, kada bi se dokazala, imaju dosta veliku ‘specifičnu težinu’, ne samo radi relativno velike moguće glavnice nego i zbog prolaska vremena, vrlo velikih kamata koje su već daleko prešle iznos glavnice.

Nakon otvaranja stečaja nad tvrtkom u kojoj je bio jedan od članova Uprave, Direktor je nakon niza poslovnih pokušaja napokon pronašao prilično ekskluzivnu lokaciju u gradu srednje veličine i uz pomoć što obiteljske uštede što bankovnog kredita ušao u veliku i poslovno po prirodi stvari rizičnu investiciju. Pokušao je projekt provesti kao obiteljski, bez prodaje, dakle samo uz (dugoročni) zakup prostora, ali i opterećenje kreditom koji je vrlo blizu vrijednosti objekta koji u poslovnom smislu nije još ‘zaživio’.

Potpuno je sigurno da je riječ o apsolutno najosjetljivijem trenutku u ‘životu’ jednog poslovnog projekta od kojega se očekuje da za cijelo vrijeme otplate kredita uz plaćanje svih drugih troškova plaća i kreditne rate. S obzirom na to da je riječ o projektu koji nije na lokaciji koja bi sama po sebi jamčila njegov uspjeh, pa ako nema zarade nema ni plaćanja zakupa i krug neplaćanja se, potpuno sigurno, zatvara uz dva moguća rješenja: ili će Direktor iz nekog drugog izvora osigurati sredstva (što nije lako kad je poslovna zgrada založena za vrijednost dugovanja ili za vrijednost sličnu dugovanju) ili će doći do prodaje (prisilne ili dragovoljne) po jedinoga poslovnog prostora ili čak i objekta kao cjeline sa svim poslovnim prostorima u njemu.

Već smo naveli da neko novo zaduženje nije nemoguće, ali nije ni realno, pa preostaje dosta veliki rizik od dražbe ili onoga što se obično naziva ‘odlazak na bubanj’ ili poslovna propast, a jak ‘detonator’ može biti već i obična glasina o mogućoj propasti.

Jer, privremena mjera se bilježi u zemljišnim knjigama i postaje poznata svima. Očito je da za bilježbom u zemljišnoj knjizi baš svatko, pa i nakon običnog uvida putem web stranice www.pravosudje.hr može vidjeti da je donesena ta privremena mjera, ali i da je donesena u sklopu postupka protiv Direktora zbog navodno (navodno je sve dok se pravomoćno ne utvrdi drukčije) počinjenoga kaznenog djela. Jasno je da nijedan oblik kriminala ne smije biti pogodovan i da sankcije moraju djelovati i represivno i preventivno. Sama po sebi privremena mjera osigurava da odluka o oduzimanju imovinske koristi ili naknadi štete bude i provedena, da se spriječi da netko raznim manipulacijama imovinom sačuva ono što je protupravno nekom oduzeo.

Međutim, ovaj, a i drugi primjeri pokazuju da se osnovna svrha (naplata) gotovo sigurno neće i ne može ispuniti. Naime, ako je imovina koja je cilj privremene mjere već opterećena (u pravilu hipotekom ili fiducijom), gotovo je sigurno da ‘zaštićena’ tražbina neće stvarno biti zaštićena, a vrlo je vjerojatno i da će vrlo brojne biti i tzv. kolateralne žrtve. U oba navedena primjera otplata kredita bit će ugrožena ako nema priliva sredstava (npr. od zakupa), a ako ugovori o zakupu nisu već sklopljeni praktično ih privremena mjera zabranjuje i sklopi, što znači da su postojeći zakupci na neki način jedini izbor vlasnika, što je pogodno tlo za različite poslovne učene, i njih je baš privremena mjera omogućila. A ako kojim slučajem izostane kaznena osuda, državi koja odgovara za rad sudova prijeti i odšteta odgovornost, gotovo sigurno u mlijunskim iznosima. Od kolateralnih žrtava treba spomenuti samo zaposlenike koji će (trajno ili na neko vrijeme) izgubiti posao, ali i proračun koji se iz tih izvora neće ‘puniti’.

Sigurni smo, dakle, da kod određivanja privremenih mjera treba biti jako oprezan. To znači da nema baš nikakve svrhe blokirati već blokirani (hipotekom, fiducijom…) imovinu, ali i da sve okolnosti date situacije treba jako dobro odvagnuti (u onom našem drugom primjeru gotovo je sigurno da to nije učinjeno i da će račun prije ili poslije doći na naplatu. Pri tome je s motrišta pravne sigurnosti i vladavine prava i jednakosti svih pred zakonom bitno i odgovoriti na pitanje kako to da u prema iznosima impresivnim postupcima u svezi jedne banke i jednog brodogradilišta, kako izgleda, nije ni bilo prijedloga za određivanje privremene mjere osiguranja.

Poduzetnik koji posluje u formi obrta izvođača radova na poslovnovoj zgradi platio je prema principu ‘ključ u ruke’ ukupni iznos koji je ugovoren. Izvođač je angažirao podizvođače koji su loše obavili svoj posao i morao je (iako ih je platio) angažirati druge i s drugima (koje je ponovo platio) dovršiti radove. Oštećeni podizvođači podnijeli su kaznenu prijavu protiv izvođača (da apsurd bude veći, Obrtnik s njihovim angažiranjem nije imao apsolutno ništa, a i sam je, smatrajući se oštećen, pokrenuo postupak protiv izvođača), a da bi ojačali svoj položaj kao pomagača su označili i obrtnika koji inače ima znatniju imovinu i prikladniji je za ovruh ako je bude. Istražni sudac je i u tom slučaju odredio privremenu mjeru zabrane otuđenja, opterećenja i raspolaganja pravima na nekretnini koja u naravi predstavlja jedan veliki poslovni kompleks u funkciji, opterećen fiducijarnim pravom vlasništva jedne banke.