UGOR I BLASLOV: Najveći među mal

Prošle godine hrvatski su ribari izlovili više od 40 tisuća tona ribe. Vrijednost izlova iznosila je 1,2 milijarde kuna, pri čemu je najveći među malim ribarima, riječka tvrtka Ugor, sudjelovala s tek 20 milijuna kuna.

Od ukupnoga lanjskog izlova ribe izvezeno je više od 60 posto. Glavnu deviznih prihoda ostvaruju tvrtke koje se ne bave samo ribolovom već uzgojem i preradom, poput bračke Sardine, Kali tune iz mjesta Kali na otoku Ugljanu, Drvenik tune te Jadran tune, Dalmacija ribolova ili Tankerkomerca kod Zadra. One su zapravo glavni konkurenti malim ribarima, jer su posljednjih godina počeli i sami kupovati polovne američke brodove kako bi lovili ribu za svoje uzgojne ili proizvodne potrebe. Na kupnju ‘amerikanaca’ ribare je naveo oslabljeni dolar pa su mnogi u tome našli svoju računicu. Njihova je prednost i u tome što sa svojim velikim brodovima mogu ploviti Mediteran, dok mali ribari to ne mogu.

Cijelo hrvatsko ribarstvo bilo bi danas gotovo zanemarivo kad ne bi bilo uzgojilišta tuna, ističu naši sugovornici. Situacija je takva da bi čak pola ulovljene ribe ribari morali baciti u more, jer je nemaju kome prodati. Ne postoji infrastruktura na kopnu, nema hladnjaca, brzog smještaja ribe, brodove ne mogu vezati u luci. Iskrcavanje ribe je znanstvena fantastika, tako da se prekrcavanje vrši pomoću dva, čak i tri broda. I, na kraju, ribare muči naplata pa nastoje prebrodit krizu na svojim brodovima.

Ipak, riječki Ugor kao najjača tvrtka za izlov ribe, na čijem je čelu Ivan Bočina, nema takvih problema. Godišnji prihod se kreće oko 20 milijuna kuna, a love uglavnom sitnu plavu ribu koju prođaju stalnim kupcima-prerađivačima. Ostreja im kupuje inčun, a Podravkina Adria, Mirna, Mardešić i Sardina srdelu. Konzum također kupuje srdelu pa u Ugoru planiraju sagraditi pogon za čišćenje ribe kako bi upakirana dolazila u trgovinu. Ipak, njihova je orijentacija izvozna odakle ostvaruju više od 60 posto prihoda, što je velik uspjeh s obzirom na spomenutu konkurenciju.

Izvoziti je dosta teško pokraj velikih tvrtki, a da ne govorimo o tome kako su naše velike tvrtke zapravo sitne ribe za talijansku flotu koja naprosto guta sve što stigne. Zato Ugorova konkurencija i sama kaže da su Riječani otišli najdalje.

• Nama je problem što izvoz destimulira prejaka kuna, pogotovo ljeti, i na to godinama upozoravamo – kaže Bočina.

Osim Bočine vlasnici Ugora su braća Vinko i Nevio Uhač, a tvrtka je osnovana 1993. godine nakon što su prethodno sva trojica imali svoj obrt. Njihova tri broda s 50 članova posade plove cijelim Jadranom, a u gradnji je i četvrti brod koji će biti gotov u svibnju iduće godine, zašto će im trebati još 15 radnika.

Godine 2006. ulovili su 2,5 tisuća tona ribe da bi taj broj prošle godine pao na 2,2 tisuće, a prevoze ih svojim kamionima do domaćih kupaca. S Italijom je malo teže, jer su za 400 kamiona koji su prošle godine išli za Italiju dobili samo 15 izvoznih dozvola, pa su se snalazili na razne načine. Tako njihov kamion registriran u Italiji s vozačem u Italiji čeka robu ili dolazi po nju. Bočina kaže da u planu imaju i gradnju skladišta, pa ta tvrtka nema problema s kojima se muče ostali ribari.

Najveći je ribarski problem povećan broj izdanih povlastica za brodove koji love plavu ribu, pogođeno u posljednjih pet godina. Doduše, i Bočina kaže da je Ugor osjetio povećan broj povlastica kroz pad cijene ribe, iako njegova tvrtka to nešto lakše podnosi. Broj povlastica za ulov tuna ograničen je prije tri godine, ali samo zato što su na to utjecale velike tvrtke.

• Ovo je mala bara za sve ribare. Primjerice, srđele ujutro ne bi mogli sve primiti, ali srećom tu su tune – kaže Milivoj Blaslov koji ima ribarski obrt u Kaliju. On je jedan od jačih ribara s flotom od tri broda i 24 člana posade, a jedan je od rijetkih koji ima ‘amerikanca’ nabavljenog prije dvije godine. Lovi tune, srđele, inčune i ostalu sitnu plavu ribu. Prihodi mu se kreću oko šest milijuna kuna, a tunu i ostalu ribu prodaje Zadar tuni a višak srdela Podravki. A s obzirom na to da inčune ne može prodati odmah, a ne isplati mu se držati ih u sanducima s ledom i vodom, daje ih na soljenje Solioni u Starom Gradu na Hvaru, odakle se takva riba inače dalje plasira dobrim dijelom u izvoz. Osim toga, Blaslov izrađuje mreže, ima svoje ledomate te prevozi ribu i na taj način ostvaruje ukupan prihod od gotovo sedam milijuna kuna.

Važan je i riječki ribarski obrt Pipi mali Skrbčić u vlasništvu Josipa Mrakovčića. On doduše ima jedan brod i posadu od šest ljudi, ali njegova je prednost što njegova Zadruška Kovač ima 25 posto udjela u riječkoj ribarskoj veletržnici. Njegov prihod se kreće oko 3,5 milijuna kuna, ali Mrakovčić zapravo puca na izvoz. Zadrugi prefakturira ribu, a preko veletržnice, koja je konačno nedavno dobila izvozni broj, već je dogovorio izvoz u Italiju po, kao što kaže, solidnoj cijeni, pa računa da bi mu se prihod mogao povećati na najmanje četiri milijuna kuna.

U narednim godinama možda sustigne i Blaslov, a da je riječ o starom morskom vuku govor podatak da je prije imao dva broda s tri posade, a potom šest brodica. Prvi je u Hrvatskoj prije 13 godina imao novi čelični brod, a godinu dana poslije kupio je drugi da bi jedan prije tri godine prodao bratu.

• Sada je cijena broda 1,4 milijuna eura od 25 metara i 850 konjskih snaga, što je više nego dvaput skuplje nego kad sam prije kupovao brodove. Da je situacija normalna upustio bih se u tu investiciju – kaže Mrakovčić, 54-godišnjak koji je na moru od 1971. godine, a lovi bijelu ribu.

U srednjem ribarskom staležu prednjače ribari iz mjesta Kali gdje gotovo svaka kuća ima svoj obrt. Marija Zelenčić, vlasnica obrta Marina njiva iz Kalija, ima dva broda s tim što je nedavno nabavila i jedan polovni američki. Ima devet članova posade, a za novi brod trebat će još toliko. Prošle godine prihod je bio oko 2,8 milijuna kuna, zahvaljujući lovu na tune, srđele i inčune, koje prodaju Podravki i uzgojilištima tuna. Neobično je da je riječ o ženi koja uspješno vodi ‘muški’ obrt, a zapravo je taj posao obiteljska tradicija. Njezin sumještanin Dragan Gobin ima dva broda i 16 članova posade. Prihod mu je iznad 2,5 milijuna kuna. Lovi sitnu plavu ribu i tunu, a prodaje je Kali tuni i Sardini. Uvijek je u kreditima.

• Kilogram mreže je 100 kuna, a imamo oko dvije do tri tone mreže koju možete izgubiti u roku od deset minuta ako zapne na dno ili uleti u struju. Tu su još generatori, motori, sonderi, sonari – kaže Gobin.

Mirko Kurtin, još jedan Kaljanin, lovi također plavu ribu koju prodaje Kali tuni i Mardešiću. Prihod mu je nešto manji od Zelenčić i Gobina i kreće se oko 2,4 milijuna kuna. S dva broda i 16 članova posade puše im za vrat, a pošto planira kupiti još jedan brod, možda ih i prevesla.

• Najgore je za ribare kad idu iz ribolova jer razmišljaju kome dati ribu i još to naplatiti. Mi zasad ipak nekako svladavamo krizu jer imamo ugovor o opskrbi. Ali ako se ovako nastavi s povlasticama, teško ćemo s time izaći nakraj – kaže Kurtin.

Svi su ribari u vječitim kreditima, samo je pitanje otplaćuje li pojedinac svoje obaveze na lakši ili teži način. Ali ipak valja istaknuti da su zapravo svi ti ribari tu negdje, pa nisu jedan drugome u pravom smislu riječi konkurencija. To se može vidjeti i prema njihovim prihodima koji iz godine u godinu variraju, osim Ugora čiji prihodi rastu. Oni još preživljavaju, ali zanimljivo je da u tom biznisu nema plivanja u mutnoj vodi. Jednostavno, nelegalni ribolov se ne isplati. Tako je Mrakovčićev Pipi lani dobio 466 tisuća kuna poticaja od države, a ovog ljeta očekuje i do 700 tisuća.