Lik i djelo

Prošlotjedno otvaranje Izložbe hrvatskog dizajna 0708 privuklo je pristojnu pozornost javnosti, posebice zato što su na njoj predstavljeni vrijedni radovi domaćih grafičkih i industrijskih dizajnera, a respektabilni žiri dodijelio je nagrade najboljima u posljednje dvije godine. Zaredali su novinski napis, govorilo se o novim dizajnerskim zvijezdama i hvalilo projekt revitalizacije kultnog brenda Startas, za koji su se zainteresirali modno osviješteni kupci u europskim metropolama. Ukratko, prošli je tjedan struka bila ‘in’.

Nakon objava o otvorenju Izložbe u prostranom paviljonu ZV-a teško je i zamisliti da na dizajnerskoj sceni nešto krupno ne štima. Dapače, čini se kao da iza takvih manifestacija stoji snažna infrastruktura naslonjena na još snažniju državnu pleću. No prava je slika daleko od one koju stvaraju šarmantni dizajneri.

Naime, posljednjih nekoliko godina, otkako se o domaćem dizajnu ne piše samo u kulturnim rubrikama domaćih tiskovina, projekte pokreće struka, odnosno u njezino ime Hrvatsko dizajnersko društvo i ono malo što je ostalo od ambiciozno osnovanoga Hrvatskoga dizajnerskog centra, unatoč tomu što je dizajn progašen ključnim kotačem u izvoznoj strategiji i programima poticanja konkurentnosti hrvatskoga gospodarstva. Rad HDC-a trenutačno stagnira, dok se ne prihvati Nacionalna strategija o dizajnu, dok projekte HDD-a, koji financira Ministarstvo kulture, blagoslovila Upravni odbor na čelu s Irom Payer, a u djelo provodi Tatjana Jallard, jedina domaća službena lobistica za dizajn ili, engleski, ‘design advocate’.

Do prije nekoliko mjeseci Jallard je svoj posao obavljala iz topline vlastita doma, što je postalo kaotično, posebice zato što taj virtualni menadžment ne podrazumijeva samo koordinaciju među članovima društva nego lobiranje u gospodarskim institucijama, sponzorima i državnoj upravi, a danas s tajnicom sjedi u mirnom unajmljenom stanu nedaleko od zagrebačkoga Britanskog trga.

Priča o Jallard i HDD-u počela je 2004., kad je na preporuku došla do HDD-a, koji je u tom trenutku tražio osobu koja, za razliku od prijašnjih ‘likova’, od dizajnera neće pobjeći glavom bez obzira i koja će obavljati posao koji dotad nitko nije. Jedan njezin suradnik prisjeća se da je tada odlučno ustvrdila kako ne namjerava biti tajnicom nekog društva jer jednostavno nema smisla potratiti prijašnje iskustvo u komunikacijskom biznisu. Ipak, praksa je potvrdila da je njezina funkcija daleko od onoga što je u prvom trenutku pomisliša.

Upravo joj je prijašnje iskustvo dobro došlo u obavljanju novog posla koji se, zapravo, uz pomoć Upravnog odbora, svodi na povezivanje struke i gospodarskoga, državnoga i javnog sektora. Naime, ta je diplomirana komparatistica književnosti i informatologinja karijeru počela na javnoj televiziji kao novinarka emisije o kulturi Transfer, nakon čega je zanat u odnosima s javnošću pekla u Zagrebačkom kazalištu mladih i Zagrebačkom plesnom ansamblu te u UNDP-u (United Nations Development Programme).

Oni koji je poznaju iz doba teatra, tvrde da je bila uporna i snalažljiva, ali ipak nedovoljno strpljiva da se uhvati ukoštac s izazovima ‘kulturnog tržišta’, posebice zato što u Hrvata ne postoji kvalitetna edukacija za menadžment ili odnose s javnošću u kulturnim ustanovama.

Kao što sama kaže, iako joj struka nema izravne veze s poslom koji danas obavlja, znanje o tome kako analizirati i kako komunicirati bio je ključan u njezinoj brzom svladavanju dizajnerskog biznisa. Tu su ulogu odigrali kazalište i ples, vizualne umjetnosti koje su potpirile njezinu strast prema skladu i osjećaju za lijepo.

Prvi je projekt na kojem je radila bila organizacija i promocija Izložbe 03 na kojem je s kolegama iz Upravnog odbora odlučila napraviti odmak od dosadašnjeg pristupa.

Budući da je malo znala o tome kako struka diše, provela je istraživanje i analizu koji su je doveli do zaključka da dizajnere treba aktivnije afirmirati jer je njihova uloga u povećanju konkurentnosti gospodarstva zapotvrdjena. Nedugo nakon te izložbe koja je okupila i medije i gospodarstvenike slijedio je novi projekt – osnutak Hrvatskoga dizajnerskog centra – koji je za razliku od drugih svjetskih zemalja oformila struku, a ne država. Nova je institucija tako dobila i novu direktoricu i počela provoditi konkretnije projekte.

U suradnji s tadašnjim Ministarstvom poljoprivrede i HDD-ovim članovima izradila je studiju o primjeni dizajna u drvnjoj industriji, a zatim i projekt Dizajn za održivi razvoj, kad je prvi put povezala struku s gospodarstvenicima i državnim institucijama.

To je bio ključni moment za osnivanje stručnog povjerenstva s predstavnicima svih dijelova društva koji su sljedećih mjeseci radili na razvoju Nacionalne strategije za dizajn koja je, među ostalim, trebala definirati načine financiranja Hrvatskoga dizajnerskog centra i sve aktivnosti čijim bi provođenjem dizajn uistinu početak, zbog čega je ‘zamrznut’ rad institucije kojoj je Tatjana Jallard direktorica, što je na površinu izbacilo njezin karakter.

Prema riječima njezina suradnika zapravo je pravo čudo što nije spakirala kovčege i napustila dizajnersku scenu.

• Svatko tko bi tom poslu prilazio s manje entuzijazma već bi odavno izgorio – kaže Jallardin suradnik i dodaje da se katkad njezin posao svodi na povlačenje za rukav ljudi koje problematika dizajna uopće ne zanima. Vjeruje da je u tome motivira i to što je i sama počela od nule, s malo znanja o struci koja ju je zarazila.

• Obavljanje dviju funkcija (HDC-ova direktora i HDD-ova menadžerica) za jednu plaću nije ništa drugo nego potvrda velikog entuzijazma. S druge strane, sposobnost povezivanja gospodarstva, koje češće tapa po ramenu nego što financira, i struke, koja nije jedinstvena u nastupu, pokazuje da je riječ o strpljivoj i snažnoj ženi koju odlučno podupiru predsjednica i drugi članovi HDD-a – poručuje izvor.

I uistinu, Jallard ni u razgovoru ne skriva entuzijazam, tako da čak i na pitanja koja se odnose na njezine stavove ne odgovara u prvom licu, nego vješto upućuje opće stavove struke.

Primjera radi, na pitanje ne poželi li katkad staviti ključ u bravu i borbu s vjetrenjačama prepuštiti nekom drugom, jasno odgovara da ne možete nekoga natjerati da vas voli i da ‘čemo mi u HDD-u nastaviti intenzivno raditi iako nemamo kapaciteta za nošenje cijele problematike bez financijske inicijacije’.

No kad je riječ o njezinim kapacitetima, oni, očito, još nisu iscrpljeni. Da može potegnuti u svom poslu artikuliranja potreba struke i žon gliranju između članova udruge i javnosti, potvrđuju i oni koji se u početku nisu slagali s njezinim imenovanjem. Naime, postavljanje osobe koja ne poznaje dizajnersku svakodnevnicu na taj položaj na početku je izazvalo negodovanje nekih dizajnera koji s njom nisu uspjeli naći zajednički jezik. Iako poneki i danas s njom ulaze u sukobe, to je, vele, na razini uobičajenog i nije ništa što se ne može riješiti u kratkom roku.

Za nju neće reći da brzo provodi čistke ili lako ulazi u sukobe, ali zbog toga što projekte realizira s ljudima kojima je podizanje razine svijesti o struci volonterski posao, a osobni probaj profesionalni odabir, zna se dogoditi da joj očekivanja budu prevelika ili pak da suradnici precijene svoje sposobnosti. Srećom, kaže njezina poznanica, vješta je u motiviranju sebe, ali i taštih dizajnera.

• Makar to zvuči čudno, ali nju potiče i počinjanje od nule i to da je zapravo prva u Hrvatskoj koja se formalno bavi zagovaranjem dizajna i realizacijom odluka članova toga društva. Zbog toga je svaki njezin napor vidljiviji, okolina joj je naklonjena, a ona se uspijeva afirmirati i na sebe privući pozornost medija – zaključuje njezin znanac.