TV SCENARIJ: Profesija koja donosi najveći televizijski profit

Desetak najeksponiranih scenarista za epizodu dramske serije dobije honorar i do desetak tisuća kuna ili četiri tisuće kuna pa naviše za epizodu sapunice ili telenovele.

Nakon što udahnete život imaginarnom liku, on postaje samostalan, vodi svoju priču, a vi postajete medij uz pomoć kojeg on dobiva gotovo stvarne obrise. Možete ga jasno vidjeti kako puketa prstima, mršti se, ljubi ili boluje. Najgore je kad te izmišljene kreature počnu razgovarati. Brbljaju dok ste na ‘placu’, svadaju se dok pripremate ručak obitelji i mire se dok ležite u toploj kadi. Katkad ih ne možete ušutkati pa stvar postane pomalo psihodelična. Ali, ipak, vele da je to najljepši posao na svijetu.

Naravno, nije riječ o ispovijesti shizofreničara, nego o opisu radnog dana jednog scenarista, profesije koja posljednjih nekoliko godina igra ključnu ulogu u stvaranju sadržaja koji svaki prosječni stanovnik države ima prilike vidjeti na malim ekranima. Otkako je provala domaća produkcijska scena, scenaristi su postali najtraženija roba, i to u mjeri da se neki producenti ne libe izjaviti da bi ih platili suhim zlatom.

Dobro, nije tomu baš tako, reći će scenaristi i slegnuti ramenima, ali i složiti se s tezom da je riječ o, za domaća uvjete, veoma dobro plaćenom poslu, u kojem se čak može uživati.

Naime, desetak scenarista koji su se uspjeli izboriti za svoje mjesto pod televizijskim suncem po epizodi dramske serije dobivaju honorar i do desetak tisuća kuna ili četiri tisuće kuna pa naviše za epizodu sapunice ili telenovele. S druge strane, pisanje filmskog scenarija znatno je jeftinije, a pisanje knjige u konačnici samo pokriva trošak koji nastaje dok ona ne dospije na policu u knjižari (osim ako nije riječ o nekim ‘golim istinama’ s nizom erotskih i bizarnih te nekoliko poučnih momenata).

Scenaristi koji pripadaju listi traženih, a odlučili su s Liderom podijeliti svoja iskustva, u biznisu su ušli sasvim slučajno, i to ponajviše zato što zadovoljavaju osnovne kriterije za obavljanje tog posla. Prije svega imaju klasično obrazovanje, uglavnom humanističko, vješto barataju riječima, imaju bogatu maštu i dobro su ‘šljakeri’.

Zanimljivo, na prste se mogu nabrojati dramaturzi po struci, a kad i jesu, tvrde, premda se, među ostalim, školjuju za pisanje scenarija, ima malo veze s praksom. Primjerice, Irena Krčelić, autorica dijaloga u Bitangama i princezama i nizu filmskih i dokumentarnih scenarija, studirala je dramaturgiju, ali u praktični svijet pisanja scenarija ušla je još tijekom fakulteta, kad je i zaključila da svatko u praksi može postati praktični dramaturg, posebice zato što se tijekom četverogodišnjeg školovanja studenti rijetko susreću s kolegijima koji od njih čine praktičare.

Ognjen Sviličić, svestrani umjetnik i profesor na Akademiji dramskih umjetnosti, koji osim nagradivanih redateljskih ostvarenja, filmskih scenarija ima i rad na scenariju za televizijske serije Tužni bogataš i Stipe se vraća kući, smatra da se mladi ljudi žele baviti umjetnošću i ispod časti im je pisati sapunice.

• Kao da bi pisanjem televizijskih scenarija pr-

Cijene scenarija

• epizoda TV dramske serije do 10.000 kn

• epizoda sapunice/telenovele od 4.000 kn

• filmski scenarij od 50.000 kn

Ljali ruke – kaže Sviličić, koji misli da je televizija danas ono što je film bio šezdesetih godina: – Novi europski film tu je da zabrine, a televizija je tu da zabavi. Zato to i jest pošten medij. Televizijsku seriju gledat ćete uz pizzu i pivo, kako biste zabavili da se morate probuditi i otići na odvrat posao. Film, pak, ne zabavlja, on uznemiruje. Zato, dok radim film, računam na to da ga neće gledati mnogo ljudi, ali da mora trajati godinama, a kad pišem za televiziju, pristup mi je sasvim drugačiji – poručuje Sviličić.

A, sasvim logično, pristup pisanju ovisi i o formatu. Kao što kažu scenaristi, igrane serije trebaju imati čvrstu strukturu, zbog čega se pisanje dijeli na nekoliko faza (sinopsis, scenoslijed i di-

JELENA VELJAČA:

• Pisanje sapunice često se svede na izbacivanje epizode od pet tisuća riječi na dan

Između Zakona ljubavi na Novoj TV i Sve će biti dobro na HTV-u

Diana Pečkaj Vuković: – Telenovele ljudi vole ili ne vole, ali žanr usprkos klišejima dopušta i mnogo kreativnosti.

Jalazi) s kojima se ukoštač love članovi scenarijičkog tima. I tu, opet, do izražaja dolazi vještina timskog igranja, ali i sposobnost nadogradnje tude ideje ili ‘šaltanje’ s lika na lik u kojem se ne smije dopustiti da gledatelj uoči drugačiji rukopis. Dobitnik književne nagrade za roman prvijenac Putovanje u srce hrvatskog sna Vlado Bulić, koji je radio u timu koji je pisao Bitange i princeze, a nedavno je dovršio scenarij za kriminalističku seriju Mamutica, tvrdi da potonji scenarij ne bi bio toliko dobar da nije našao zajednički jezik s Nenadom Stipanićem, scenaristom koji je zahvaljujući redarškom iskustvu uspio osmislići priče koje iskaču iz kriminalističkog klišeja.

• Obično se za kriminalistički žanr inspiracija traži malo u romanima, a malo u crnoj kronici, a Stipanić je uspio unijeti stvaran život u svaku epizodu, koja na kraju nalikuje malom filmu. Kad imaš dobru ideju i razumiješ se s timom i producentom, sve ostalo stvar je tehnike i ‘feelinga’, koji me, uostalom, i vodio u pisanju s obzirom na to da sam kroz rad – kaže Bulić, koji je uvjeren da je u igranim formatima skica, odnosno tijek priče, važniji od dijaloga, za razliku od ‘sitcoma’, u kojem glavnu ulogu imaju replike.

Uz nove igrane serije Hrvati posljednjih nekoliko godina svjedoče bumi sapuničarskog formata ili, bolje rečeno, telenovela u kojima je sudbina likova prepuštena rukama nekolicine talentiranih pisaca koji u manje od godine dana pletu mreže spletki i raspleću složene ljubavne odnose pripadnika različitih slojeva društva u nadi da će upravo njihov projekt, skrojen po prepoznatljivoj recepturi, imati ‘ono nešto’ što će gledatelje prikovati uz ekran. U takvu avanturu sasvim se slučajno odlučila upustiti Diana Pečkaj Vuković, koja je s kolegicom iz puke znatiželje odlučila nacrt scenarija predati na natječaj produkcijske kuće AVA koja je prije nekoliko godina tražila scenariste za novu sapunicu. Tako je nastala Ljubav u zaleđu, ali i rođen novi posao novinarke koja je odlučila napustiti posao i u miru svoga doma stvarati likove iz sapunica.

Markova trga i Kazališta u kući Pečkaj Vuković bacila se kao glavni pisac na Ring Multi-medijinu telenovelu Sve će biti dobro, koju piše s Milijanom Ivezićem, otprije poznatim kao glavnim tvorcem najdužih sapunica u Hrvata – Zabranjene ljubavi.

I dok Vuković hvali posao koji je, kaže, veoma veseli, ljute je kritike o banalnosti scenarija za televizije: – Taj žanr ima svoje zakonitosti; da, katkad su ti zapleti banalni, ali nisu li onda banalni i zapleti omiljenih romantičnih komedija? Ili, recimo, kultne telenovele Dinastije? Nitko o njima ne govori na takav način. Ljudi ih ili vole ili ne vole, i to je u redu, ali treba ih se analizirati unutar žanra koji usprkos ključima dopušta i mnogo kreativnosti. No dijalozi ne smiju biti banalni, i zato nikad ne bih sama pisala ili dopustila dijaloge koji vrijedaju inteligenciju gledatelja – objašnjava Pečkaj Vuković.

Sapunicama, toliko omiljenom formatu televizijskih i inih kritičara, bavi se i Jelena Veljača, koja je donedavno bila autsajderica u scenarističkom biznisu. Red je probila pisanjem scenarija za AVA-ine Obične ljude i Ponos Ratkajevih, na kojima je radila s Moranom Foretić i Jelenom Svilar, do najnovije – Zakona ljubavi, koju supotpisuje sa studenticom dramaturgije Natašom Antulov. Upravo se između tog i projekta Sve će biti dobro trenutačno vodi i natječnja bitka za gledanost s obzirom na to da su se televizije, nakon što su otkupile sadržaj od produkcijskih kuća, iz nekog razloga odlučile svoje sapuničarske adute emitirati istoga dana i u istom terminu.

• Posao pisanja sapunice često se svede na izbacivanje jedne epizode (pet tisuća riječi) na dan. To je nerealna brzina, a to što se projekt piše usporedno s produkcijom utječe na kvalitetu. Pisati scenarij za projekt dug 185 epizoda posao je koji zahtijeva veliku sposobnost koncentracije – kaže Veljača, koja smatra da je scenarij jedan od ključnih kotačića u produkciji serije.

U trenutku kad scenarist predaje tekst, kaže Veljača, prodaje svoj rad i gubi svaku kontrolu nad onime što će u konačnici ispatiti: – Nerijetko mi se dogodi da epizodu gledam na televiziji i osjećam se kao da su mi masakrirali dijete, ali to ide u rok službe. Scenarist je prosječnom gledatelju kriv za sve: mene su na forumima optuživali za loše statistike, pogrešne rekvizite i pogrešan odabir kostima. No ta muka nije ništa u usporedbi s osjećajem ponosa kad vidiš da dobar glumac uživa u interpretaciji tvojih rečenica. Pitate li me za financijsku stranu priče, ne želim ispatiti licemjerna i reći da scenaristi nisu dobro plaćeni – smatra Veljača.

S njom bi se složili i ostali scenaristi koji su ušavši u biznis shvatili da uza silno zadovoljstvo dobivaju i pristojan novac. No kad bi se malo zagreblo ispod površine, vidjelo bi se da bi trebali zaradivati i više. Naime, za razliku od bilo kojeg rukopisa u kojem pisac zadržava autorsku pravu, scenarij se, u pravilu, prodaje za fiksni iznos bez obzira na to koliki će uspjeh serija postići ili na koliko će se tržišta prodati. U tome se razlikuju scenaristi i producenti, koji, načelnio, s naručiteljem (televizijom) dogovaraju dodatni honorar ako projekt požanje neplaniiran uspjeh. Scenaristi procjenjuju da će tržište uskoro ući u zrelu fazu, u kojoj će trebati odrediti neke ‘uzance’ po našanju, okvirne cijene ili prava, da bi scenaristi imali jače uporište u pregovorima na temelju kojih onako dobivaju poslove.

No, kao što kaže Bulić, za jednu je epizodu serije dobio honorar gotovo jednak onomu koji je zaradio nakon što je četiri godine radio na knjizi.

Teško se žaliti kad vidiš kako se, zapravo, na televizijskim scenarijima, u usporedbi s književnošću ili nekim drugim djelatnostima, može dosta zaraditi. Zato mi je i teško govoriti o nepravilnostima na tržištu; nadam se da ću u tom biznisu ostati i raditi s producentima koji se drže dogovora. Postoje dvije vrste producenata: oni koji plaćaju i oni koji ne plaćaju. Za ozbiljnu stvar treba ‘ukrcati pare’, iako općenito vlada mentalitet prema kojem je bolje ‘ukrcati 100 kuna i izvući 120 nego milijun i izvući 200 – misli Bulić.

Irena Krčelić, koja scenariste naziva ‘inicijacijalnom iskrom koja treba zapaliti ekipu’, smatra da su producenti u novije vrijeme otvoreni svim idejama koje mirušu na zaradu.

No producenti i scenaristi razmišljaju različito. Scenaristi se bave stvaranjem početnih impulsa – koji u konačnici mogu, ali i ne moraju, zaživjeti na opće zadovoljstvo. Na završni rezultat imaju ograničen utjecaj. Producent, pak, želi popuno kasko-osiguranje, što je razumljivo. ‘Kvaka’ je u tome da u scenarističkim jamstvima nema i ne može ga biti. Zbog čega gledate filmove ili TV serije? Kinoulaznicom se kupuje dva sata emotivnog ‘ringšpila’, emotivni doživljaj, zato je ta matematika toliko osjetljiva. Bio početnik ili imao dobru kilometražu, scenarist uvijek riskira – a producenti u svoj poslovni plan moraju uračunati i tu varijablu – zaključila je Krčelić.