Talentiran za industriju visokih profita

Kad je shvatio da postoje ljudi koji su spremni platiti njegovo znanje da bi ostvarili svoje poslovne interese, postao je savjetnik nekoliko izraelskih tvrtki, potom EN Trusta, najveće ruske kompanije u proizvodnji aluminija, direktor TriGranita u Hrvatskoj… Po najnovijem bi se Štern mogao naći na čelu Paneuropskog naftovoda.

Nafte, bankarski sektor, nekretnine, ljekarne, turizam, politika, tek su neka od područja uz koja se do sada povezivalo ime Davora Šterna. Jednako kao i broj područja u koja se upustio, pa ga neki zločesto nazivaju stručnjakom opće prakse, brojne su i titule što vise na njegovom reveru pa je tako Štern u hrvatskim medijima nazivan financijskim stručnjakom, lobistom, konzultantom, gospodarskim strategom i poduzetnikom.

Neovisno o tome kako ga nazvali, i je li njegov često pojavljivanje u raznovrsnim medijima u člancima s još raznolikijim tematikama, nekome simpatično ili ne, oba tabora složit će se da je riječ o sposobnom poduzetniku koji je na najbolji način uspio kapitalizirati poznanstva koja je stekao radeći u nekolicini ruskih kompanija, kao ministar gospodarstva te veze iz Izraela gdje se nakon Drugog svjetskog rata doselio narod njegova oca.

I on se sam s ocem koji je 1945. godine ostao bez tvornice MTČ iz Čakovca i majkom rodom iz jednog mjesta kraj Šestanovca, krajem 50-ih godina odselio u Izrael. Tamo je Štern završio šesti i sedmi razred osnovne škole, no kako se obitelj ipak nije uspjela adaptirati na život u novoj zemlji, vratili su se u Hrvatsku.

Preseljenju u Izrael Štern danas može zahvaliti poznavanje hebrejskog jezika, uz kojeg tečno govori i engleski, ruski, talijanski, njemački i hrvatski. Mogućnost da je istim stolom bez zamuckivanja priča na nekoliko različitih jezika često je fascinirala prisutne sugovornike. Osim za jezike, Štern je nadaren i za glazbu, a mnogo-brojna prijateljstva i poznanstva, sklopio je upravo zahvaljujući glazbi koja je na mnogo načina obilježila njegov život. I sam je pričao kako mu je muzika znala biti presudna u sklanjanju poslova. Kada bi nekom ruskom biznisnemu u neformalnoj atmosferi, odsirao rusku romansu, Amerikanac koji se borio kod tog Rusa za isti posao, više nije imao sanje, ispričao je jednom prilikom Štern.

Da glazba može biti itekako unosna, Štern je shvatio još u srednjoškolskim danima kada je počeo zaradivati svirajući orgulje. Krajem 60-ih godina izdao je nekoliko albuma s grupom Zlatni akordi, kasnije je nastupao s Ivicom Perclom. Bio je neko vrijeme i u orkestru Osa mljeni, zatim u Grupi 220, a od ’70 do ’73. godine svirao je u tada poznatom zagrebačkom restoranu Vili Rebar. Da nije bilo očevog savjeta, koji je i sam silom prilika nakon rata postao glazbenik, možda bi se u potpunosti okrenuo glazbi i 1967. godine prihvatio ponudu Novih Fosila da ode s njima na turneju po Rusiji. No, iako je uživao u glazbi i svemu onome što je ona donosila, od zarađe do obožavateljica, odlučio se za karijeru u Inu u kojoj je radio uz prekid od tri godine (od ’73. do ’76. radio je u Jugoslavenskom naftovodu) do 1986. godine.

Iako se okrenuo poslovnoj karieri, i danas voli zasvirati, pa ga se tako često može vidjeti za klavijaturama u kulturnim dubrovačkim kafiću Trubadur Marka Breškovića. Upravo za te njegove nastupe veže se i jedna anegdota. Naime, viješti ga kako svira u Trubaduru, neki su se strani menadžeri koji ga poznaju, ispričao nam je jedan Šternov prijatelj, raspitivali što se to Davoru dogodilo da mora svirati po kafićima.

Glazba je ostala njegova vječna ljubav, a nije joj mogao odoljeti niti kada se koristila protiv njega. Dok je obnašao funkciju predsjednika Uprave Ine, sindikati su mu na jednom prosjednom skupu pustili pjesme iz vremena Zlatnih akorda želeći mu poručiti da će ‘plesati kako oni sviraju, a ne obratno’. Umjesto da im oštro odgovori, Štern je kasnije upitao sindikaliste zašto ga nisu pozvali da im se pridruži. Inini sindikalisti reći će danas da su unatoč početnim prepucavanjima uspjeli uspostaviti dobar odnos sa Šternom. Rušenje pregradnih zidova između kancelarija i postavljanje ‘boxova’ u urede po američkom principu, što je napravio ubrzo po dolasku u firmu, nije ih oduševila, ali je zato, kažu, pokazao veliku socijalnu komponentu. Bio je susretljiv kad je trebala pomoć za liječenje radnika i uvijek spreman na razgovor. Kada je riječ o poslovnom dijelu, sindikati ocjenjuju da je sposoban menadžer, ali i da su očekivali i bolje poslovne rezultate od njega.

Doduše, dodaju da je politika u to vrijeme bila dominantna u Ine te da Štern baš i nije imao odriješene ruke u vođenju kompanije.

Njegova politika da se kupuju nalazišta, a ne da se ulaže u istraživanja i tada je izazivala prijepore u firmi, baš kao i što se danas raspravlja o kupovini Bijelih noći u Rusiji. Većina naših sugovornika taj njegov potez nije kritizirala, kazivši da je gledajući iz tadašnje perspektive to bio dobar iskorak.

Bilo kako bilo, Štern je sa smjenom vlasti otišao iz Ine, a kako nikada nije prekinuo čvrste veze s Rusijom (radio je kao predstavnik Ine u Moskvi, a potom kao direktor predstavnitvstva tvrtke Philipp Brothers-Salomon Brothers i direktor predstavnitvstva Marc Richa), od 2000. do 2004. godine, radio je na visokim pozicijama u ruskim firmama. Među ostalim bio je potpredsjednik velike ruske naftne kompanije TNK-BP. Radeći u Moskvi, upoznao je brojne utjecajne i bogate Ruse, primjerice Veleselberga, Fridmana, Vlavlakina, Khana, Millera…

Ta poznanstva omogućila su mu da nakon povratka iz Rusije osnuje tvrtku Trade Consulting i počne se baviti različitim konzultantsko-lobističkim poslovima. Shvatio je, ispričao je jednom prilikom, da može bolje živjeti od znanja nego od 10-satnog rada u uredu i da postoje ljudi koji su spremni platiti njegovo znanje da bi ostvarili svoje poslovne interese. Tako je postao savjetnik nekoliko izraelskih tvrtki, potom EN Trusta, najveće ruske kompanije u proizvodnji aluminija, a njegove veze i kontakti dovukli su i mađarsku kompaniju TriGranit u Hrvatsku. Štern je ujedno i direktor više TriGranitovih tvrtki u Hrvatskoj, a to je kompanija koja ovog tjedna počinje s gradnjom golemog šoping centra uz novu rukometnu Arenu u Zagrebu.

Po istom principu našao se u nadzornom odboru tvrtke Livia u većinskom vlasništvu islandske veledrogerije Lyf & Heils koja je na hrvatsko tržište ušla preuzimanjem Ljekarni Đvorčak, a posredstvom zajedničkih prijatelja s novim vlasnicima Banke Kovanica Štern se ovo ljeto našao u još jednom nadzornom odboru.

Štern je igrač za velike priče, kazao je jedan njegov poznanik, i uistinu pogledaju li se poslovi koje je radio, teško je tu pronaći neke sitne projekte. Sve je uglavnom bilo veliko.

Neki su doduše pompozno najavljeni u medicima, kao što je projekt Eurolanda, turističko-educativnog parka u Varaždinu, u koji je trebala uložiti izraelsko-mađarska investicijska grupa, ali taj projekt nije realiziran. Isto tako, nije se dugo niti zadržao u Nadzornom odboru Fimina fonda Fima Proprius. Najavljuo je da će pomoći širenju Fime u Ukrajini, Moldaviju i Baltičke zemlje, ali se u NO-u fonda zadržao tek nekoliko mjeseci, jer se ponovno uključio u politiku, ovaj put kao HSLS-ov gospodarski strateg.

Iako se stječe dojam da nema područja kojim se do sada Štern nije bavio i o kojem nešto nema za reći, oni koji ga poznaju kažu da spada u rijetku kategoriju ljudi kojem nije problem priznati da nešto ne zna ili prihvatiti tuđu ideju.

Sudeći po posljednjim napisima u novinama, prema kojima bi se Štern mogao naći na čelu Paneuropskog naftovoda koji bi išao od crno-morske luke Constanta do Trsta, od svih područja najzanimljiviji mu je energetski sektor. Poznavajući Šternov talent da ‘ubode’ industriju visokih profita, njegov povratak energetici u trenutku kada je to jedan od sektora koji najviše obećava, sasvim je logičan.