Dvije investicijske banke Morgan Stanley i Goldman Sachs ostaju bez pridjeva ‘čisto’ u sintagmi ‘investicijsko bankarstvo’ i postaju samo banke koje kombiniraju investicije i depozite. Tako si omogućuju pristup svježe odobrenu iznosu od 700 milijardi dolara FED-ovih kredita.
Aktualna priča o Wall Streetu u raspadu i simbolično, ali i ‘de facto’, označava posljednjih tjedana kraj jedne ere – ere investicijskog bankarstva, koje je prije stotinjak godina SAD-u omogućilo uspon na financijski vrhunac svijeta. Nakon odlaska triju od pet najvećih banaka s financijske scene na ovaj ili onaj način preostale dvije, Morgan Stanley i Goldman Sachs, zatvorit će priču o legendarnom petercu bez korimlara. Naime, dvije će investicijske banke ostati bez tog pridjeva i postati samo banke. Do takve su odluke prestrašene banke, navodno, došle same iako je razlog savršeno prozračan. Tako si omogućuju pristup svježe odobrenima 700 milijardi dolara FED-ovih kredita uz pomoć kojih se nadaju spasiti od potopa koji su posljednjih tjedana doživjeli njihovi kolege, nesvjesni oluje koja dolazi.
Visoki financijski krugovi koji su se izgubili u svojim virtualnim meštanjenjima sada su shvatili da banka teško može postojati bez čvrste novčano-depozitne osnove. Na te depozite oslanjali su se Bank of America i JP Morgan Chase, na taj način koliko-toliko preživjevši brodolom. Točnije, trenutačno imaju najlošiji rezultat.
Država će sada ubrizgati golem novac potreban za izlazak na površinu, ali zato će pojačati regulaciju tih ‘zločka’, što uključuje kraj sedmocifrenih nagrada i povlastica različitim talentiranim menadžerima. Goldman je svom šefu i dvojici dopredsjednika prošle godine isplatio više od 67 milijuna dolara, i to svakom. Wall Street se tako vraća omraženom, klasičnom bankarstvu, odnosno univerzalnom, koje kombinira investicijsko s depozitima. Paradoksno, podjela je tijekom Velike depresije uvedena upravo radi sprječavanja preljevanja investicijskog cirkusa izravno u tradicionalni segment, odnosno radi smanjenja obujma špekuliranja, koji je ukinut 1999. Sada se sve karte bacaju na kombinirane banke.
U praksi prelazak iz investicijskih banaka u bankovne holdinge znači znatno pažljiviji nadzor nad nekoliko različitih državnih institucija (umjesto dosadašnje jedne – Agencije za vrijednosnice i tečajeve), transparentnije poslovanje, veće rezerve kapitala i, najvažnije, manje rizičnog ponašanja. Svoj su antologijski status investicijske banke izgradile kladeći se svojim novcem, a u kasnijoj fazi tuđim, na vrijednosne papire koji su, što su negdje u toj igri svi oni zaboravili, ipak samo to – papiri. Zatim su investitori odjednom izgubili povjerenje i počeli izvlačiti svoju lovu, što je razotkrilo veoma neugodnu istinu. Banke te novce, jednostavno, nisu imale. Nije ih imao nitko. Zašto su odjednom postale tako skrušene? Pa zato što mogu doći do navedene kreditne linije jedino ako naprave taj ustupak, točnije, ako pristanu na jaču kontrolu.
Najbolje je u cijeloj priči da su dojučerašnji teškaši uložili znatan novac na odbijanje veće regulacije svog poslovanja, da bi danas molili vode i koricu kruha od te iste zločeste države koja se stalno želi petljati u njihov posao. Sad bi, naime, vrlo rado da im se malo upetlja. Koliko su stvari stajale na klimavim nogama, pokazuju neke brojke: danas Goldman Sachs ima dolar kapitala na svaka 22 dolara sredstava kojima barata, Morgan Stanley dolar na svakih 30, a s druge strane, preživjela, bar zasad, Bank of America ima dolar kapitala na svakih 11 dolara. Pa iako su obje banke zabilježile gubitke od 15 (Morgan) i pet (Goldman) milijardi dolara, dosad su uspjele ostati profitabilne, što znači da je riječ o preventivnim mjerama radi anticipiranja mogućih posljedica nalik Bear Stearns, Merrill Lynchu i Lehman Brothersu.