Čehovljeva Ivanova redatelj Dimiteras Gočev iščitao je pretpostavivši dramski predložak ostalim izvedbenim čimbenicima.
Volksbühne am Rosa-Luxemburg-Platz najpoznatije je i najutjecajnije kazalište istočnog Berlina, koje je za vrijeme Hladnog rata bilo simboličnim i stvarnim prostorom inovacije i kazališnog istraživanja. Istu poziciju je zadržalo i danas te uz Schaubühne am Lehniner-Platz, čiji je ravnatelj redatelj Thomas Ostermeier, koji na ovogodišnjem festivalu participira s Hamletom, označava dva koda suvremene njemačke inscenacije dramskog predloška. Istraživački interes tih berlinskih kazališta usmjeren je na polje dramskog teksta, čije poznatoj analizom odabrane interpretacijske ključeve reprezentira potom kazališna predstava. Upotreba pojma ‘reprezentacije’ kojim se ovdje označava više izvedbenih načela, nije slučajna. Upravo je mišljenje reprezentacije generiralo kako sam selektijski popis Festivala, tako i dramaturško-režijski pristup pojedinom naslovu.
Teško je stoga analizirati istraživački koncept djela poput Gočevljevog Ivanova, koji svoju umjetničku okosnicu nalazi u teatarski nedemokratičnom načelu pretpostavljanja ostalih izvedbenih čimbenika samo jednom – dramskom predlošku. Imanentno je takva pozicija cjelokupnog djela iz perspektive teatra današnjice neistraživačka i ne-sumnjivo neinventivna. Sve, naime, što Gočev čini na sceni, čini ne bi li osnažio tekst, čime ironično ne osnažuje njegov, ako ne katarzični onda si-
