SLOVENIJA

Slovenija ima ili najsrećnije televizijsko tržište ili su njeni vlasnici najtiši. Naime, za razliku od susjedne Hrvatske, u kojoj javna televizija znatni udjel svojih prihoda stječe na osnovi oglašavanja, RTV Slovenija većinu svojih prihoda temelji na naplati pristojbe. Također, najgledanija televizija je ona s komercijalnim predznakom Pop TV, a slijedi je prvi program javne televizije, zatim Kanal A koji je zajedno s Pop TV dio kompanije Pro Plus u vlasništvu grupe CME (Central European Media Enterprises). U prošloj je godini pad gledanosti ostvario Drugi program RTV-a Slovenija, dok je najveći rast ostvarila TV 3 čija je gledanost u odnosu na 2006. porasla s 11 na 19 posto.

Prema podacima dostupnim na internetu, lider na albanskom televizijskom tržištu je javna televizija ART koja ga dijeli s još dva nacionalna operatera TV Klan i Telearberia. O regulaciji dovoljno govori podatak da je u 2005. godini Nacionalno regulatorno tijelo (NCRT) izvijestilo kako je u 2004. godini 49 posto prihoda televizija došlo od reklama, pet posto od donatora, a 49 posto od izvora koji nisu u vezi s medijima, pritom nije specificirano o kakvim je izvorima riječ.

Kritičari takve medijske politike pozivaju regulatora da im omogući ravnomjernu poziciju s javnom televizijom tražeći niže naknade za emitiranje programa, izmjene zakona koje se odnose na financiranje javnih i komercijalnih televizija te inzistiraju na tome da RTS poradi na boljoj naplati pristojbe koju uspješno zaobilazi dva desetak posto srpskog stanovništva. Srbi su za razliku od hrvatskih susjeda tu u nepovoljnijoj poziciji jer u dopuštene minute emitiranja reklama ulaze i najave programa, koje se tretira kao samopromocija, te oglašavanje neprofitnih i nevladinih organizacija što nije slučaj nigdje na Zapadu. Također, srpske lokalne televizije su daleko brojnije od hrvatskih, što ostavlja komercijalnim manje prostora za ubiranje prihoda iz džepa kompanija koje se oglašavaju. No, budući da se srpske i hrvatske komercijalne televizije već godinama trude ne bi li izborile bolju tržišnu poziciju, teško je zamisliti da će se situacija preokrenuti u njihovu korist. Umjesto toga, vlasnici su zasukali rukave i uronili u pripreme za predstojeću digitalizaciju koja će im s novim kanalima donijeti i nove neprijatelje barem kad je riječ o brojčano većoj konkurenciji.

Što se tiče nizinske pruge, ona će biti duga 269 kilometara od Botova preko Zagreba do Rijeke, s brzinom putničkog prometa od 200 km/h i brzinom teretnog prometa od 120 km/h. Kritičari smatraju da je nizinska pruga strateški prioritet nužan za revitalizaciju Luke Rijeka i povećanje njezine konkurentnosti. Bivši predsjednik Uprave HŽ-a Tomislav Josip Mlinarić upozorava da bi pri izboru koncesionara trebalo imati na umu da mu se u obvezu ugradi i modernizaciju pruge. Međutim, izgleda da nitko neće hrvatsku nizinsku prugu u koncesiju, a pronalazak takvog ulagača izgleda ravnim pronalaženju igle u plastu sijena. Potrebna visina ulaganja se tumači kao neisplativa za privatni kapital zbog niskog stupnja razvoja riječke luke, koju bi također trebalo privatizirati, a ta priča nije ni na vidiku.

U nemogućnosti pronalaženja drugačijeg rješenja, voda se polako tjera na mlin davanja autocesta u koncesiju. Neke procjene kažu da bi prihod od davanja autocesta u koncesiju na 30 godina mogao biti čak sedam milijardi eura. Radimir Čačić, predsjednik HNS-a, nositelj lente prvog graditelja autocesta Hrvatske, kaže da su kilometri koje se ugovaralo u njegovo doba, između 2000. i 2003., zlatna koka. Čačić smatra da se autoceste mogu dati u koncesiju u različitim segmentima uporabe, održavanja i naplate. Za sve što se ugovaralo dok je on bio ministar, država bi bez problema mogla upraviti tri milijarde eura.

Na pitanje bi li bilo oportuno tako namaknuti novac za prugu, Čačić odgovara da sve što je oportuno u stručnoj i iskrenoj Vladi, nije oportuno u nestručnoj i korumpiranoj. I dok bi mu neki na takvu izjavu rekli: ‘Rugala se sova sjenici’, Čačić dalje tumači da takav golem projekt zahtijeva pripremu, a dobro pripremljen ne bi nužno povisio cestarine. Iako nije sklon ideji da autoceste u koncesiju daje Kalmeta, Čačić ipak ne demantira da bi bio sklon razmotriti tu mogućnost, no kaže da treba uzeti u obzir kako nizinska pruga možda nije najbolja investicija.

Mnogi Liderovi sugovornici s kojima smo razmatrali izvedivost financiranja nizinske pruge davanjem autocesta u koncesiju u toj su ideji tražili onoga komu bi to donijelo najviše koristi, pa je na površinu isplivalo Institut građevinarstva Hrvatske (IGH), projektant pruge, i to zato što je kao projektant prvi u lancu izvođača, pa mu je u interesu predložiti održivo rješenje za financiranje pruge. Direktor IGH Jure Radić sve to komentira prilično oprezno, ističući da se autoceste sasvim sigurno mogu dati u koncesiju, te da je to jedna od dobrih ideja koju treba razmotriti i napraviti detaljne analize.

Prema neslužbenim informacijama u Hrvatskim autocestama (HAC) već priprema dokumentaciju za davanje u koncesiju autoceste A3 Zagreb – Lipovac, no tu neslužbenu informaciju iz HAC-a ne žele komentirati, pa tako ni potvrditi ni demantirati. Nejasno ipak ostaje kuje li se takav plan da bi se financirala nizinska pruga jer je novca, izgleda, ponestalo i za dovršetak autoceste od Ploča do Dubrovnika, odnosno pitanje je hoće li na taj način Kalmeta premijeru Sanaderu platiti ispunjenje želje – pelješki most. U svakom slučaju, pred hrvatskom bi se javnošću na dnevnom redu uskoro moglo naći razmatranje ideje davanja autocesta u koncesiju jer je državi ponestalo novca za infrastrukturne projekte, a nizinska pruga samo je jedna od rupa bez dna u koju bi se novac od autoceste mogao sliti.