Home / Biznis i politika / Rafting na birokratskim divljim vodama

Rafting na birokratskim divljim vodama

Inspekcija je u posljednjih dvadesetak dana zabranila rad svim tvrtkama koje nemaju raftingaša s potrebnim kvalifikacijama, a one se u Hrvatskoj i ne mogu dobiti. Ipak, raftingaši su u posljednjem trenutku uspjeli postići kompromis s državom.

Uspostavljeno je primirje između klubova koji pružaju uslugu raftinga na hrvatskim rijekama i državne uprave koja ih je u proteklih dvadesetak dana nemilice pečatila. Povod tom naglom potezu državnih vlasti bilo je nedavno utapljanje 16-godišnje Francuske za vrijeme ‘canyonings’ na rijeci Cetini. Što se događalo nije sasvim jasno ni u raftingaškoj zajednici, jedini tvrde da je inspekcija zatvorila sve klubove, a drugi da su se pečati stavljali na vrata onih koji nisu imali potrebne dozvole. Klubovi, tvrtke i obri koji se bave raftingom zatvoreni su navodno zbog toga što nisu imali instruktore raftinga s potrebnim kvalifikacijama. S obzirom na to da se u Hrvatskoj ne može polagati ispit za instruktora raftinga, jer Ministarstvo turizma nije propisalo potrebni pravilnik, raftingaši su se, izgleda, nakratko našli u raljama razularene birokracije koja mahnito i bezrazložno drobi sve oko sebe.

U međuvremenu je dogovoren prijelazni rok dok se ne propiše pravilnik Ministarstva turizma, pa mogu poslovati svi koji imaju potrebne međunarodne dozvole ili položen tečaj za pustolovnog vodiča Gorske službe spašavanja.

Sve je počelo prije više od dvadeset dana na rijeci Cetini kad su inspekcije državnog inspektorata počele pečatiti tvrtke koje pružaju usluge raftinga na hrvatskim rijekama.

  • Godinama pokušavamo regulirati rafting, ali Ministarstvo na te naše apele nije reagiralo. Mnogima koji se bave tom djelatnošću više odgovara anarhija, jer ne žele zaposlititi kvalificirane ljude. Takvi često turistima ne pokažu ništa, samo ih potpaju u čamac, ne pitaju ih ni znaju li plivati. Da bi se organiziralo školovanje kod nas ne treba mnogo učiniti, dovoljno bi bilo prevesti priručnike već napisane u drugim zemljama i zatim organizirati tečaje – smatra Željko Kelemen, vlasnik tvrtke Huck Finn.

S obzirom na to da u Hrvatskoj nema mjesta na kojem bi se moglo polagati ispit za instruktora raftinga, jedina je opcija položiti ga u inozemstvu. U Hrvatskoj se škola ne može organizirati jer nadležno Ministarstvo nije propisalo pravilnik o pustolovnom turizmu u kojem bi trebalo pisati koje su kvalifikacije potrebne za obavljanje posla instruktora raftinga.

Trenutačno u Hrvatskoj jedino Gorska služba spašavanja obučava raftingaše. S tom su praksom počeli prije pet godina, a kao što objašnjava Vinko Prizmić pročelnik GSS-a, ne uče ih veslati, već im pružaju osnovna znanja vezana uz sigurnost.

  • Inspekcija je kaznila i zatvorila svakoga do kog je došla. Tvrtke nisu imale dopuštenje za rad koje treba izdati državna uprava. Takvo dopuštenje nema nitko u Hrvatskoj. Zbog toga smo došli do kompromisnog rješenja s državnom upravom jer nikome nije u interesu da se pustolovni turizam ugasi – objasnio je predsjednik Zajednice pustolovnog turizma pri HGK-u Danijel Lacko. Iako neki tvrde da mnogi raftingaši zapravo ne znaju dovoljno o sigurnosti te da su nestručni Lacko ih opovrgava. On drži da turisti nisu u rukama malo hrabrijih amatera kao što se u posljednje vrijeme tvrdi.

  • Svi naši klijenti pokriveni su policama osiguranja. Agencija koju ja vodim sklapa takva osiguranja za svakog turista ponaosob, no mi, kao izvođači tih djelatnosti, ne možemo sklopiti policu koja bi nas štitila od profesionalne odgovornosti. Razlog tome leži u činjenici što osiguravatelji pri samom spomenu riječi pustolovina dižu premije ili nas ne žele osigurati – kaže Lacko.

Ne postoje podaci o tome koliko se od raftinga u Hrvatskoj zarađuje. Prema Lackovim procjenama samo Cetinu tijekom godine posjeti 50 tisuća raftingaša, dok je taj broj na Zrmanji, na kojoj je rafting skuplji zbog ulaznice za nacionalni park, četiri do pet puta manji. Za rafting su u manjoj mjeri pogodne i druge rijeke – Kupa, Dobra i Mrežnica, a uzme li se u obzir da samo rafting stoji 250 do 300 kuna, bez troškova prijevoza ili eventualnog smještaja, lako je izvesti računicu da je riječ o biznisu vrijednom desetak milijuna eura.

Stoga su sami raftingaši preko zajednice pri HGK-u krenuli u borbu s državnim aparatom za priznavanje vlastite djelatnosti. Toni Poljak, direktor splitske agencije T.A. Investigatoe Tours i potpredsjednik strukovne udruge jedan je od inicijatora multidisciplinarne edukacije, koja bi se pod okriljem Olimpijske akademije trebala izvoditi od strane GSS-a, Kajakaškog saveza i stručnjaka iz Ministarstva. Uspijemo li se o svemu dogovoriti s nadležnima, prvi ispit, koji bi djelatnike obučili i za turističkog pratitelja, trebali bi se početi održavati ove zime, kako bismo sljedeću sezonu dočekali spremni – kaže Poljak.