Home / Biznis i politika / Žečovi ljudi

Žečovi ljudi

Kao ministar gospodarstva Polančec je kadrovske promjene proveo prema političkom ključu. Novi ravnatelji uprava dobrim su dijelom iz njegova kraja. To je ‘lokalna ekipa’, dovoljno je stručna, ali nedostaje joj praktičnog znanja i iskustvo rada u državnoj upravi.

U poslu si dobar koliko su dobri tvoji suradnici, poznata je izreka, ujedno i mudar poslovni savjet. Koliko on vrijedi za Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, teško je reći. Onako kako ga danas doživljavaju poslodavci, sindikati i novinari, zapravo svatko tko je u posljednjih devet mjeseci pokucao na njegova vrata, to se ministarstvo izjednačava samo s jednim čovjekom – Damirom Polančecom. Zbog obilja poslova i područja koje pokriva (Polančec je i potpredsjednik Vlade i član brojnih nadzornih odbora) on je vjerojatno najtraženiji čovjek u državi. I to unatoč reorganizaciji ustroja Ministarstva i podjeli poslova najblizim suradnicima! Iako su ministri Vukelić i Polančec iz iste stranke, Polančec je sa sobom doveo neke svoje ljude i promijenio shemu upravljanja i podjele poslova.

Umjesto pomoćnika prvi do ministra danas su državni tajnici. Ključni su gospodarski resorii podijeljeni među petoricom državnih tajnika. Nekadašnji pomoćnik ministra Vukelića zadažen za obrt i poticanje ulaganja Leo Begović, jedan od mladih igrača (rođen je 1970.), promaknut je u državnog tajnika za gospodarstvo (umjesto Vladimira Vrankovića), pod čijom su kapom danas škakljiva, područja poput industrije i privatizacije. No bivši zaposlenik (želio je ostati anonim) kaže da je upravo Begović unatoč mladosti pravo iznenađenje. Kaže da se odlično snašao u golemom sektoru i da posve dobro žonglira između sindikata, poslodavaca, problema s brodogradilištima, poticaja… To je mjesto za kreativca koji mora znati s komunicirati s ljudima, što znači da treba imati dobre živce i rješavati vatrogasne probleme najbolje što može. Leo je, kaže naš sugovornik, prilično uspješno zasjedao u vruću fotelu.

Kombinacija starog i novog kadra osoba s najdužim stažem u Ministarstvu (točnije, u nekoliko njih, ovisno o tome komu se prebacivalo probleme tržišta rada i zapošljavanja) Vera Babić danas je državna tajnica za rad i još slovi kao osoba na koju se (bilo koji) ministar mirne duše može osloniti. Sve ima u malom prstu, sugovornicima nikad ne prodaje maglu, točno im kaže što se može, a što ne može odraditi u njezinu sektoru. Stručnjaka njezine kvalitete, kaže nam sugovornik, jednostavno nema. O njoj sve najbolje kaže i sindikalac Krešimir Sever. S njom je, kaže, imao samo dobrih iskustava iako se često nisu mogli složiti o nekom problemu. No razgovori o radu i zapošlenosti bez nje ne bi funkcionirali, ona je motor pokretač u koji su se uzdali svi ministri, misli Sever.

Tomislav Mazal, ministrov savjetnik i glasnogovornik (do kojeg je jednako teško doći kao i do ministra), dodaje da je ona rijetko viđena radoholičarka koja savjesno i stručno odrađuje svoj dio posla unatoč ‘slaboj’ plaći.

I Tajana Kesić-Šapić stari je kadar (u Ministarstvu je kao haeselesovka) odgovoran za poduzetništvo, no njezina su zaduženja i izvoz i poticanje ulaganja, sektori obuhvaćeni izvoznim ofenzivom koju je pokrenuo bivši ministar Vukelić. Ofenziva je, kao što sâm Mazal priznaje, pomalo u sjeni, ali zbog važnih tekućih problema, ne zbog slabijeg rada državne tajnice.

Tamara Obradović-Mazal u Ministarstvo je stigla iz Vlade kao pomoćnica ministra vanjske politike i europskih integracija i zamjenica glavnog pregovarača s EU (i dalje obnaša potonju funkciju). Budući da je ujedno članica pregovaračke skupine zadužene za poglavlja Sloboda kretanja robe i Javne nabave, Tamara je i u Polančecovu Ministarstvu zadužena za javnu nabavu, no u resoru su još trgovina i međunarodni gospodarski odnosi.

Znalci joj ne zamjeraju mladost (rođena je 1972.) jer ima iskustva u radu državne uprave, ali njezin rezor zapravo nije tema za raspravu, misli analitičar Damir Novotny. Javna je nabava dosad bila izvor korupcije i kriminala, no usklađivanjem propisa s EU to je danas više upravno, a manje važno ekonomsko pitanje.

Stari je kadar i Miljenko Pavlaković, zadužen za financije i robne zalihe. On je u staroj, Vukelićevoj garniturbi bio tajnik Ministarstva, pa je i sada zadužen za interne poslove. Bivši zaposlenik kaže da je on čisti operativac koji sve drži pod kontrolom i brine se da se pojedine uprave međusobno ne ‘posvadaju’ zbog novca i nadležnosti.

Znatno je više promjena na razinama pojedinih uprava. Njihovi ravnatelji više nisu pomoćnici ministra, dakle nisu državni dužnosnici i biraju se na javnim natječajima, tvrdi ministrov savjetnik Tomislav Mazal.

Među starim su kadrom Ema Culi, ravnateljica Uprave za trgovinu i unutarnje tržište, Inga Žič, zadužena za rad i tržište rada, i na neki način Tomislav Tomić, koji je pristigao izvana, ali je već jedanput obnašao istu funkciju ravnatelja Robnih zaliha. Svi su ostali ravnatelji novi igrači. Branimir Horaček tako je dobio Upravu za energetiku i rudarstvo; naš anonimni sugovornik kaže da je šteta što je s tog položaja otišao Željko Tomšić (sada je u HEP-u). Tomšić je bio pravi čovjek na pravome mjestu, odličan poznavatelj struke i vrstan operativac koji je s lačkom pomirivao suprotstavljene interese HEP-a i Ine (koji su u vječitoj svadi), pa se nisu događale ‘devijacije’ na tržištu.

Siniša Šket dobio je Upravu za industriju i privatizaciju, dakle izravno je odgovoran Leu Begoviću. Ivana Sučić, pak, odgovorna je Tamari Obradović Mazal jer prati međunarodne gospodarske odnose i trgovinsku politiku, a u njezinu je sektoru i Dražen Ivanušec, zadužen za sustav javne nabave. Sanja Rendić-Miočević dobila je resor zadužen za poticanje ulaganja i izvoza, a Darko Horvat Upravu za obrt. Milenko Popović na čelu je Uprave za mirovinsko osiguranje, a Tihana Kraljić, dugogodišnja ravnateljica Razvojne agencije Podravine i Prigorja (Polančecov kraj), sada je ravnateljica Uprave za malo gospodarstvo.

Gomilanje neriješenih problema komu od njih Polančec najviše vjeruje i komu najčešće dijeli zaduženja? Mazal kaže da takve osobe zapravo nema. Najteži su sektori (industrijska politika i privatizacija) u Begovićevu resoru, no sve važne stvari ionako rješava sam Polančec. Ne zbog prevelike želje da sam pokrije baš sve, nego ponajviše zbog toga što svi koji nešto traže od Ministarstva žele upravo njega.

Sever kaže da su sindikati s Polančecom starali dobro, posebno kad je trebalo riješiti problem Dalmatinke. No sastanak o nastavku privatizacije čekaju već četiri mjeseca. Vukelić se, tvrdi Sever, više od Polančeca pouzdavao u svoje suradnike.

Poznavatelji, međutim, ne vjeruju u velike pomoći u radu Ministarstva, s Polančecem ili bez njega i njegove nove ekipe. Analitičar koji je želio ostati anoniman kaže da je to ministarstvo najviše kadrovski ‘devastirano’. Posljednje su se promjene dogodile uglavnom po političkom ključu, pa je izostavljeno ‘pomlađivanje’. Oni koji su došli, kaže, uglavnom su iz njegove četvrti, to je ‘lokalna ekipa’, možda i dovoljno stručna, ali bez praktičnog znanja i iskustva rada u državnoj upravi. Polančeca nema uvijek ondje gdje bi trebao biti, pa je mnogo toga spalo na nejaka pleća novih snaga. A upravo to Ministarstvo nosi najveći teret i mora riješiti ono što se godinama odgađa: osmisli energetsku strategiju i industrijsku politiku, koje danas ne postoje, riješiti privatizaciju, brinuti se o radnointenzivnim granama poput drvne i tekstilne industrije, upravljati izvlačenjem strukturnih sredstava EU… (Pre)malo je stručnih ljudi u Ministarstvu koji se sami usuđuju povući neki potez, lakše je čekati blagoslov ‘šefa’, pa je logično da se problemi ne rješavaju, kaže naš sugovornik.

Ministarstvo neće znati kamo s viškom pšenice. Damir Novoty kaže da to Ministarstvo nikad nije bilo dovoljno ekipirano, pa se i ne treba čuditi što iz njega nikad nije izašla suvisla industrijska politika. Posao mu je da se brine za realnu ekonomiju, ali ne tako da provodi kratkoročne, vatrogasne mjere. Nedostatak industrijske politike očit je sada kad se budi inflacija jer je njezin izvor upravo u realnom području, tvrdi Novoty. Zato je kod nas dvostruko viša nego u EU. On se pita i zašto ne proizvodimo dovoljno hrane iako imamo zemljišta. Zato što nema industrijskih kapaciteta i infrastrukture koja bi prihvatila obrane usjeve. To povlači i (ne)uređenost robnih rezervi, u koje se ništa nije uložilo već 15 godina. Budemo li ove godine imali 100 tisuća tona viška žitarica, a imat ćemo ga, Ministarstvo neće znati što s tim. Pola će propasti, nešto će prodati po svijetu, nešto kojekamo uskladištiti, i to samo zato što robne rezerve nisu aktivne (uopće nemamo naftnih rezervi), misli Novoty. Problem brodogradnje nije riješen privatizacijskim planom, a s HŽ-om, koji traži hitne i duboke rezove, Ministarstvo još ne zna što bi. Sve su istočnoeuropske zemlje osuvremenile svoje željeznice, a mi, iako s mnogo boljom mrežnom pokrivenošću, nemamo plan. Ministarstvo je bez ideja, s malo kvalitetnih vodećih ljudi i viškom niže rangiranih činovnika. Novoty kao posebno učinkovit navodi primjer Slovenije, koja ima dvostruko manje zaposlenih u administraciji, ali više stručnoga kadra na razinama na kojima se odlučuje.

Za nužne rezove treba i hrabrosti i plana, u suprotnom se ukupni rad najvažnijeg ministarstva može svesti na ‘puno više nizašto’!