Tekuća godina donijela je nekoliko trendova u prehrani i korištenju sastojaka, ali postoji jedan trend koji nadilazi uvjerljivo sve ostale, a prati uopće svjetski mentalitet – izvornost, odnosno prirodnost. Ekologija i okolišna osviještenost u svim oblicima žestoko je in, sve ostalo tomu je podređeno. S jedne strane jačanje GMO hrane i prodiranje umjetnog u prehrani otvorilo je sasvim neočekivanu nišu na tržištu hrane i prehrane – prirodnu hranu, koja tako, ironično, postaje prava ekskluziva, skup hobi za elitu. Bez deklaracije s barem nekakvim ‘izvornim’ sastojkom jedva da se može igrati veliku igru. Tako i trendovi u prehrani uglavnom odražavaju brigu za zdravo, prirodno i etično.
No, stvar nije više tako jednostavna, jer ono što je jučer bilo out danas je in i obrnuto. Pa premda je taj trend izvornosti, prirodnosti i ekološkog već uzeo ozbiljnog maha kroz nekoliko posljednjih godina, interesantna je obrnuta psihologija koju su neki proizvođači proskribirane hrane počeli koristiti da bi se vratili u milost isprepadanih svežera. Cijela stvar zaista postaje zbunjujuća jer čovjek više ne zna što je zapravo izvorno, a što stvarno i realno. Hellmann’s je primjerice, nedavno pokrenuo reklamnu kampanju u Americi u kojoj poziva potrošače da ‘kažu NE lažnoj hrani’, a svoje majoneze označio je velikim natpisom ‘stvarno’. Slično su reagirale i neke druge industrije. Proizvođači bijeloga kruha tvrde da njihov proizvod pomaže boljem pamćenju, a proizvođači maslaca pozivaju na ‘odmotavanje prirodnog okusa pravog maslaca’. Implicirano je znači da svi ‘oni drugi’ zapravo prodaju neprirodnu hranu. Nije sasvim blesava teza jer granica prirodnog sve je maglovitija.
Jedan od trendova s najdužim stažem je izbjegavanje junk-fooda, odnosno hrane natprane različitim ‘umjetnim’ dodacima. Sudeći prema recentnim istraživanjima tržišta hrane, kompanije će početi agresivnije uklanjati aditive, konzervanse, umjetne boje i okuse te općenito nepoznate sastojke, što će rezultirati deklaracijama koje će više sličiti kućnom receptu nego izletu u ljekarnu. U skladu s tim, potrošači sve više zahtijevaju hranu prirodno obogaćenu hranjivim i zdravim sastojcima, iako zasad ‘napumpana’ hrana još uvijek ima dobru prođu u trgovinama. Primjerice, prošle godine je upravo taj trend podigao popularnost mogranja i akacija napravivši od njih ‘supervoća’ 2007. godine. Interesantno, nije više dovoljno da je neka hrana izvorna, već mora biti i lokalna, uzgojena negdje u blizini. Nije dakle, više dovoljno da je nešto uzgojeno sasvim prirodno u Patagoniji, već, primjerice, u Medimurju ili Istri.
Kad se zadovolji minimum prirodnosti, na red dolazi viši red vrijednosti, pa kupci počinju razmišljati i o tome što je etično i društveno odgovorno. Briga za okoliš, životinje i slobodnu trgovinu stoga utječu na proizvođače, koji sve više obraćaju pozornost na te stvari i teže svoje proizvode etiketirati u tom smislu. Opseg ekoloških proizvoda svakim je danom sve veći i uključuje nove proizvode koji se diče sa svim od daljine koju je hrana prošla od proizvođača do kupca, do jamstva da je nešto uhvaćeno u divljini (ne iz uzgoja) ili čak da nije nanesena šteta delfinima. Primjerice, takvih je oznaka u SAD-u trenutačno ukupno 147, a njihov broj raste iz dana u dan.
Za zahtjevni potrošače koji se ozbiljno posvećuju sastavu neke hrane otvorena je nova granica. Gotovo je s antioksidansima, u igri su sada fitonutrijenti (ako uopće postoji precizan hrvatski prijevod, phytonutrients). Riječ je o prirodnim spojevima u biljaka s imenima koja baš i nije lako izgovoriti poput polifenol, flavonoidi, kvercetin, lutein i antocijanin, a sve će to uskoro ući u mainstream, s obzirom na to da istraživanja pokazuju kako ti sastojci imaju svojstva obrane od bolesti jača i od vitamina i minerala. Stvar za neke ide toliko daleko da žele znati kakve su krave dale neko mlijeko, koje su jabuke korištene za sok od jabuke ili koje masline su dale neko maslinovo ulje. Većina ih, ruku na srce, pojma nema, ali zvuče jako savjesno i učeno u isti mah.
