Svaki pa i najlošiji voda ima svoje sljedbenike, ali i miljenike koji se nikad ne odvajaju stavom i djelom od njega. Umjesto da se suprotstave i ukažu mu kako tvrtka iz dobrog zalazi u loše stanje, oni slijedu ramenima, slijede ga i plješću nešto manje, ali suština je ista. Klakera ima, prirodno, i u poslovnom svijetu, a ponekad igraju i veliku ulogu.
Svaka nova uspješna tvrtka, tržišni pobjednik, redovito na vrh izbaci i svog utemeljitelja, karizmatičkog vodou. Njegova je karizma rezultat uspjeha, ali i onih posebnih osobina ‘rođenog vode’. Uspješni je utemeljitelj zanesen, zaražen poslom, samopouzdan, onaj koji zapošljava ‘borce’. On je obično autokrat i gonič. Poslovni savjetnici smatraju takvog vodu čak poželjnim jer menadžment iz prve tvrtkine faze i nije obični već krizni menadžment. Tvrtka prolazi krizu rođenja. Nakon nekoliko godina pobjednička tvrtka ulazi u razdoblje divljih godina; odrasla je toliko koliko i stariji tinejdžer koji se ne može načuditi čudesnom svijetu u koji je ušao. Tvrtki ide dobro, prodaja raste. Vlasnik vjeruje da je genije, uvijek u pravu. Tvrtku zasipaju prigode koje treba iskoristiti. Tako, primjerice, vlasnik tvornice obuće odlazi petkom na vikend, a ponedjeljkom se vraća s viješću: ‘Kupujemo trgovački centar’!
Tvrtkom upravljaju rastuća prodaja, atraktivne ponude, impulzivne odluke, a zanemaruju se – marketing, procedure, metode, sustavi, gradnja tima. Ignoriraju se prve reklamacije, lažna obećanja klijentima. To je razdoblje kad tvrtki treba, osim rasta, više planiranja, organizacije i unutarnjeg razvoja, pored rasta. A sve to ukazuje na potrebu mijenjanja sustava upravljanja: od apsolutističkog vođenja treba preći na učinkovito upravljanje.
Mjesto glavnog top-menadžera šef bi trebao prepustiti drugom, ali ne, on je ‘slijep’ za tu potrebu i promjenu, ostaje i dalje, muči sebe, tvrtku, svoje ljude. Tako mnoge brzonarasle tvrtke kasnije propadnu. Ali, zašto prvi suradnici lidera šutke trpe to očito propadanje? Jer ih je dobro raspoloženi gazda dobrim plaćama i privilegijama već odavno kupio. Iako jasno vide probleme, ne bune se, dobro sklonjeni iza njegovih velikih leđa. A on, iako već osjeća kako neće uspjeti prevladati probleme, o tome šuti. Nailazi silazak. Onaj koji ju je stvorio, uzrok je tvrtkine propasti. On je prvi odgovoran, ali ima mnogo suodgovornih.
Svaka kompanija tvrdi da obeshrabruje ulizice, svaki voda da ih mrzi, a ipak toliko ih i dalje prakticira tu prevrtljivu vještinu. Zašto? Zato što, priznali mi to ili ne, većina nas pozitivno reagira na ulizivanje koje navodno ne volimo, i dok često jasno vidimo kada se nekoga favorizira, istu observaciju primjenjujemo daleko teže sami na sebe.