Sanader odgađa odluku o gradnji nove nuklearke do 2010. godine?

Iako hrvatska javnost od predstavljanja dugo iščekivane energetske strategije očekuje spektakularno političko opredjeljenje za gradnju nuklearne elektrane u Hrvatskoj, to se izgleda neće dogoditi. Premijer Ivo Sanader, tvrde pomalo zbunjeni izvori iz energetskog sektora, planira ni manje ni više nego odgoditi političku odluku o gradnji nuklearne elektrane za 2010. godinu, koja je za takvu odluku podobna jer je dovoljno daleko od predstojećih lokalnih izbora i parlamentarnog biranja 2011. godine.

No, to ne znači da će energetska strategija zaobići nuklearnu opciju. Štoviše, širom će joj otvoriti vrata. Dokument strategije je dovršen, a ovih dana razmatralo ga je i Predsjedništvo HDZ-a, u energetskim krugovima prozvano ‘užim kabinetom Vlade’.

Cilj je naći najbolji način za političko predstavljanje nuklearne opcije građanima, a ozbiljna javna rasprava planira se za posebni okrugli stol ovogodišnjega Zagrebačkog velesajma. Tamo bi se scenarij trebao odigrati prema principu dobre i loše vijesti, pri čemu je dobra ta da plin uskoro neće poskupiti, ali će se zato nuklearnom lobiju omogućiti buđenje, a donošenjem strategije Sabor će premostiti svoje prijašnje odluke o zabrani istraživanja energije dobivene iz ugljena i nuklearne energije, za što izgleda postoji i konsenzus svih važnijih političkih opcija. HSS-u, koji se protiv ekološki osjetljivim projektima, premijer će vjerojatno zabraniti istupanje na tu temu.

Uoči zaključenja ovog broja Lidera u srijedu je Vlada za poslijepodne iznenada najavila predstavljanje energetske strategije nakon Polancićeva sastanka u Krškom sa slovenskom delegacijom na temu provođenja međudržavnog sporazuma o NEK-u. Vladina najava zbunila je i energetičare, koji su za srijedu poslijepodne očekivali tek predstavljanje odluke o LNG terminalu.

Prema do srijede ujutro dostupnim, ali ipak ne službenim informacijama, energetska strategija koja razmatra hrvatske energetske potrebe do 2020. godine i daje pogled do 2030. razmatra tri scenarija. Prvi je plinska opcija, koju autori ocjenjuju nedostatnom, bez obzira na rezerve plina koje Hrvatska posjeduje. Drugi scenarij uključuje kombinaciju tehnologije čistog ugljena i plina, odnosno gradnju jedne plinske i jedne elektrane na ugljen. Te dvije elektrane potrebno je graditi paralelno. Budući da je na pisanje strategije velik utjecaj imao nuklearni lobi, ta je opcija ocijenjena također donekle nedostatnom, pa se dodaje i treća, u kojoj se hrvatska energetska budućnost promatra kroz gradnju jedne plinske, jedne elektrane na ugljen i jedne nuklearne elektrane od 1.000 MW snage (snaga Nuklearne elektrane Krško je 600 MW).

Opravdanje za gradnju nuklearne elektrane argumentira se rastom potrošnje električne energije, koja će do 2020. godine prema radnim materijalima strategije rasti 4,3 posto na godinu, a idućih deset godina godišnji rast potrošnje bit će 3,2 posto. Do 2015. godine trebat će nam 1.500 MW snage novih postrojenja za proizvodnju struje, a nadalje će se, tvrde kreatori strategije, potrebe i dalje povećavati. Budući da su alternativni izvori energije prema njihovu stavu zanemarivi, a do.

S obzirom na način vladanja aktualne vlasti malo se tko čudi tomu što se Ina, najveća domaća kompanija i jedna od najvažnijih tvrtki u sektoru energetike, prodaje prije donošenja energetske strategije. Prevelikog razočaranja fondova Molovom ponudom za dionicu Ine od 2.800 kuna također ne bi trebalo biti. Molu, koji već drži 25 posto Ine, nikada nije ni bila namjera privoljeti na prodaju sve male dioničare, koji drže 30,16 posto dionica. Nađačka kompaniji u toj ponudi treba samo sedam posto dionica Ine. Mol daje premiju od oko deset posto, što je zapravo dovoljno uzmemo li u obzir da ne očekuje da će tom javnom ponudom steći većinski udjel. No, sa samo sedam posto dionica prikupljenih u javnoj ponudi i uz uspješne pregovore o kupnji ili zamjeni za državnih 19 posto dionica s hrvatskom Vladom Mol će imati 51 posto Ine. Budući da Vlada zadržava 25 posto dionica do ulaska Hrvatske u EU, Mol i Vlada, koji zajednički djeluju, držali bi u tom scenariju 76 posto domaće naftne kompanije.

Vlada s Molom mora ispregovarati novi dioničarski ugovor, a bude li u poziciji da sa svojih 19 posto Molu osigurava većinsko vlasništvo, imat će argument više u pregovorima iako je cijela priča složena na štetu malih dioničara, koji ipak ako sada žele prodati svoje dionice ne bi trebali biti nezadovoljni zaradom od oko 80 posto u odnosu na cijenu iz IPO-a prije dvije godine.

Stručnjaci ipak ističu da je gradnja nuklearke kao greenfield projekt zahtjevan posao na koji se sada nitko u svijetu olako ne odlučuje i da su mnogo češće i mnogo logičnije dogradnje reaktora na postojećoj lokaciji. Hrvatska energetska strategija koja otvara mogućnost gradnje nuklearke u Hrvatskoj zapravo može poslužiti i kao politička platforma za uključivanje u slovenski projekt. Barem tako tumače izvori iz energetskog sektora u iščekivanju obraćanja javnosti potpredsjednika Vlade i ministra gospodarstva Damira Polančeca. Naime, pokrene li Hrvatska raspravu o mogućnosti gradnje nuklearke na svojem teritoriju, imala bi argument više za pregovore sa Slovencima u vezi sa sudjelovanjem u drugom reaktoru Krško, koje je što se tiče ekološkog utjecaja ionako hrvatski problem koliko i slovenski.

Od energetske strategije koja se, podsjetimo, donosi u uvjetima u kojima ne postoji krovna državna strategija na koju bi se ona energetski naslonila, ne treba očekivati definitivna rješenja. Ona će otvoriti prvu ozbiljniju raspravu o energetici u kojoj neće proći nezamijećeno da ključno državno energetsko poduzeće HEP već godinama nije sagradilo ni jedan pogon za proizvodnju energije, a premijeru Sanaderu možda čak i neće moći proći izjave poput one da nam nuklearna elektrana možda neće trebati ako HEP intenzivira svoj investicijski ciklus kao da on, odnosno njegova Vlada, baš ništa s tim ciklusom ne.

Je li politička volja ‘užega kabineta Vlade’ promijenila osnovne niti vodilje energetske strategije u srijedu ujutro nije bilo moguće potvrditi.