Piše: prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Prema izmjenama Zakona o trgovačkim društvima iz 2003. svaki član uprave može u svako doba dati ostavku. Registarški se to samo konstatira, ali brisanje iz registra nešto je složenije.

Vlasnik tvrtke u kojoj je M. J. bio jedan od srednjih menadžera, pritisnut lošom naplatom i problemima poslovanja, osnovao je nekoliko novih tvrtki na koje je prebacio dio poslovanja, zapravo platnog prometa. M. J. je tada formalno promaknut u direktora jedne od tih tvrtki, jer nije imao pravo ni potpisa niti odlučivanja. Ubrzo potom našao je novo zaposlenje i napustio staru tvrtku s uvjerenjem da je razrješen svih dužnosti. Ali, nekoliko godina kasnije stiže poziv s Trgovačkog suda, gdje je uz vlasnika kao još uvijek registrirani direktor pri Trgovačkom sudu, pozvan doći na saslušanje u vezi tužbe zbog ne-naplacenog duga jednog od komitenata bivše tvrtke. I tu počinje mučni put dokazivanja da nije više direktor te da sudu ne može podastrijeti tražene podatke i da za ništa nije odgovoran. Ali tada uvida da nije lako biti izbrisan iz registra Trgovačkog suda. Iako godinama ne radi u toj tvrtki, ima pisani otkaz s vlasnikovim potpisom, dokaz zaposlenja u novoj tvrtki, Trgovački ga sud bez pisanog zahtjeva vlasnika neće izbrisati iz registra. Dakle, lakše je postati direktorom nego prestati obnašati tu funkciju i ako ste se pritom zamjerili vlasniku, on vas iz čiste osvete može ‘ostaviti’ u sudskom registru pa će vam i dalje stizati tužbe gnjevnih, prevarenih ili neisplaćenih komitenata. Zašto je zakon tako uređen i što se može učiniti?

Od vremena osamostaljenja Hrvatske datira i izlazak poduzetničkog duha ‘iz boce’, tada su svi počeli bez straha od državnih represalija, čak i s nadom u državne poticaje, prikazivati svoje ideje i ambicije. U tim počecima česta su bila nesnalaženja, poslovna partnerstva bez pravog pokrića i, dakako, s tim povezane poslovne katastrofe. Najčešće su se, kao i danas, osnivala društva s ograničenom odgovornošću. I društva s ograničenom odgovornošću i dionička društva za svoje obveze odgovaraju svom svojom postojećom i budućom imovinom, ali članovi društva ne odgovaraju za obveze društva, osim iznimno u izrazito rijetkim situacijama (najčešće se spominje tzv. proboj pravne osnovnosti).

Od početaka do danas izgrađena je zakonska regulativa, ali onaj tko analizira Zakon o trgovačkim društvima mora biti svjestan da se na društvo s ograničenom odgovornošću supsidijarno (znači podredno, ako nema odredbe u dijelu koji se neposredno odnosi na društvo s ograničenom odgovornošću) primjenjuju odredbe koje se izvorno odnose na dionička društva, koja su daleko preciznije regulirana s gotovo tripot više odredbi. Zakon o trgovačkim društvima koristi pojam na odgovarajući način da bi zaštitio tzv. prirodu stvari i da se od jedne korisne odredbe ne bi napravila šteta nasilnom primjenom odredbi koje vrijede za dionička društva. Naravno, sudska praksa ima zadatak utvrditi prave kriterije koji će isključiti bilo kakav voluntarizam i samovolju.

Dakle, dvije su moguće najčešće krizne situacije koje su međusobno povezane kada je riječ o prestanku rada direktora ili članova uprave. Prva je kada se dvije ili više osoba udruži i osnuju trgovačko društvo s jednakim udjelom (najčešće su dva osnivača s jednakim poslovnim udjelom). Druga je kada je netko imenovan za osobu ovlaštenu za zastupanje nekog trgovačkog društva i nakon određenog vremena to više ne želi biti, što se dogodilo i M. J.-u.

U prvoj situaciji uzrok krize može biti namjeran ili nenamjeran. Primjerice, članovi koji su ujedno i ovlašteni zastupati mogu imati potpuno različito mišljenje uz vrlo kvalitetne argumente za isti problem pa je kojiput teško odrediti tko su ‘jači’. U takvim situacijama partneri ne mogu dalje zajedno, a ključno pitanje glasi: Jesu li u društvenom ugovoru, koji je sklopljen u vrijeme idiličnih odnosa, precizno i kvalitetno razradili ‘razvod’, budući da imaju jednake udjele? Preciznost i kvaliteta praktično.

Zakon o trgovačkim društvima sadrži često to i nije, odnosno jest, samo ako je potpuno jasno da neki član radi na štetu društva, a i tada do rješenja treba provesti mukotrpan put parnice. Parnica je krajnje rješenje koje predlažemo, ali uz sredstva osiguranja i pravila koja smo naveli kao poželjan dio društvenog ugovora. Ta parnica je oslobođena uobičajenih rizika (ali i suvišnih u smislu da ih je moguće izbjeći kvalitetnom prevencijom).

Sve do novela Zakona o trgovačkim društvima iz 2003. godine ostavka člana uprave bila je bez posebne regulative. Zbog toga su se događale gotovo nevjerojatne, ali i tragikomične situacije koje teško može razumjeti onaj tko se u njima nije našao – želiš prekinuti svaku vezu s nekim društvom i ne uspijevaš postići odluku registarskog suda o brisanju iz sudskog registra. Ali sad je stanje daleko bolje. Prema čl. 424. Zakona o trgovačkim društvima svaki član uprave može u svako doba dati ostavku, ma kako se prije toga odrekao ili ograničio to svoje pravo. Odluka registarskog suda je deklaracija, dakle, ona samo konstatira ono što je i bez nje nastalo, a sama odluka onoga tko daje ostavku, pod uvjetom da za nju postoji važan razlog, djeluje otkad se preda društvu, a ako nema važnog razloga, po protijeku 14 dana od podnošenja.

Ipak, nije sve baš tako idilično kako izgleda. Ostavka mora biti podnesena u pisanim obliku i tu se nema što prigovoriti. Međutim, ona mora biti dana skupštini društva ako društvo nema nadzorni odbor (a to je često) i mora biti najavljena u dnevnom redu skupštine, što je moguće opstruirati na štetu podnositelja ostavke, što vrijedi i za upis promjene (u ovom slučaju ostavke) u sudski registar. Prema tomu, bez obzira što nije izbrisan iz sudskog registra, Trgovački će sud, u slučaju parnice protiv tvrtke bivšeg direktora, uvažiti razrješnicu, odnosno pisanu ostavku. No, zahtjev za brisanjem iz registra mora podnijeti vlasnik, odnosno ovlaštena osoba u tvrtki. Direktor koji daje ostavku to sam ne može učiniti upravo zato što više nije – ovlaštena osoba.