Savjetnik

Osnivač sam i direktor manjega trgovačkog društva koje vodi spor u kojemu je tužbeni zahtjev istaknut u stranom valuti – protuvrijednost u kunama. Čuli smo glasine da se sa stupanjem na snagu novog Zakona o obveznim odnosima dogodila promjena u odnosu na zakonske zatezne kamate na stranu valutu. Je li to točno, i ako jest, o kojim je promjenama riječ?

Postavili ste pitanje na koje je, nažalost, veoma teško odgovoriti. Ponajprije treba konstatirati da je do 1. siječnja 2006. bilo potpuno jasno da se zakonska zatezna kamata za domaći sredstvo plaćanja (kunu) ne primjenjuje na devize, pa se sudska praksa ustalila na način da se priznavala kamata koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizna sredstva bez oročenja. Posljedica je bila da su vjerovnici u takvim slučajevima bili dijelom zaštićeni, a dijelom nezaštićeni – u odnosu na cijenu kapitala u razdoblju od dospijeća do plaćanja. Stupanjem na snagu Zakona o obveznim odnosima dogodilo se dosta promjena, nekih većih i važnih, a nekih manjih i manje važnih. Da je prigodom izrade zakonskog teksta postojala nakana za tako krupnom, gotovo revolucionarnom, promjenom, potpuno je sigurno da se to ne bi skrivalo, nego upravo suprotno, objašnjavalo svima i svagdje, slično kao što je bilo i jest sada u odnosu na promjene u odnosu na neimovinsku štetu. Činjenica je da toga nije bilo. U praksi su se počela pojavljivati i mišljenja prema kojima u našem pravnom sustavu postoji opća zakonska zatezna kamata koja se primjenjuje i na kune i na devize.

U ovom je trenutku, nažalost, nemoguće reći koju stopu treba primijeniti na zatezne kamate ako je riječ o deviznoj tražbini. Treba se nadati da će u što kraćem roku Vrhovni sud Republike Hrvatske o tome zauzeti pravno stajalište i da će što prije i Ustavni sud doći u prigodu odrediti se prema tom stajalištu. Najgore je to što ne postoji nikakva sigurnost da se na razini županijskih sudova neće stvoriti različita praksa, a to već samo po sebi znači pravnu nesigurnost i vladavinu neprava.

Naše trgovačko društvo spremna se na zajedničko ulaganje u nekretninu s drugim trgovačkim društvom. Budući da će svako društvo nositi pola cijene i troškova, takva će biti i uknjižba. Iz niza razloga (uz ostalo i nedostatka sredstava za samostalno ulaganje bez partnera) navedeno se stanje ne može izbjeći. Malo nas zabrinjava budućnost u kojoj se može dogoditi situacija u kojoj nama ili njima svušlasično više neće odgovarati. Imajući na umu takvu situaciju, što napraviti?

Svako je svušlasično načelno pozitivna stvar jer znači udruživanje snaga i veću mogućnost uspjeha u projektu. U praksi, međutim, svušlasično može značiti, i dosta često znači, nemoguću situaciju koja nikomu ne ide u korist, koja svima nanosi štetu. U takvim je situacijama jedini izlaz dioba, koju zakonodavac toliko visoko cijeni kao pravo da se toga prava nitko ne može valjano odreći, dakle ako ga se netko i odreke, smatra se da toga odricanja nije ni bilo.

Sva pravila o diobi nalaze se u Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Tu je veoma važno uočiti nekoliko stvari: prva je da je pravo na diobu neotuđivo pravo kojega se nitko ne može valjano odreći; druga je da je sud u odnosu na način diobe vezan strogim zakonskim odredbama (koje su rijetko), a nakon toga valjanim sporazumom stranaka; treća je da stranke mogu ugovoriti pravo na diobu isplatom. Stranke, primjerice, mogu ugovoriti da nema diobe npr. u sljedećoj godini, i to sudovi prihvaćaju. Poželjno je, dok su odnosi dobri, ugovoriti način provedbe diobe, ali i takav ugovor učiniti dostupnim svima tako da ga se upiše u zemljišnu knjigu. Ako se tako ne postupi, mogu nastati veliki problemi. Kad se sve ugovori, zapravo je jedini problem realna procjena vrijednosti. U praksi je dobro prihvaćen način procjene koji se, u biti, svodi na sljedeće: ako nisam zadovoljan procjenom, odnosno cijenom koja mi se nudi, imam pravo sâm ponuditi isplatu po toj cijeni.

Navedeni rok određen je u noveli Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a odnosi se na stjecanje nekretnina na kojima postoji društveno vlasništvo. Pri donošenju osnovnog teksta tog propisa bilo je propisano da će se povjerenje u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga primjenjivati od 1. siječnja 2001., dakle ostavljen je petogodišnji rok. Nakon toga je neposredno prije isteka tog roka propisan novi rok od još pet godina, pa kad se vidjelo da ni to nije dosta, danas imamo još jednu do tri godine, dakle ukupno punih 13 godina. Bilo bi lijepo kad bi se realno moglo vjerovati da se neće postavljati nove rokove, znajući da se na sređivanju zemljišnih knjiga ipak treba još mnogo raditi, to nije sigurno. Dakle, katastrofična predviđanja da će RH (ali i županije, gradovi i općine) s tim datumom izgubiti mnogo imovine, nisu realna, već i zbog toga što o tome hoće li se rok produljiti ili neće odlučuje sâm zakonodavac.