Nakon niza ljetnih razočaranja došao je red na ‘normalan’ film, odnosno onaj koji možete pogledati a da se ne pretvorite u ‘kišnog čovjeka’. Štoviše, u Pljački, već tko zna kojoj i koje banke, čak će se morati i potruditi malo razmišljati, tako da je jasno zašto nije pušten usred najgorih sparina. Osim toga, ne bi se bio uklopio u puste isforsirane hitove (da, Batman najnoviji). To da svaki redatelj koji počinje snimati film o pljački banke misli da upravo njegov nije kao i svi ostali poznata je stvar, ali na kraju krajeva, i svaki put kad vodite ljubav, uvjerene ste da ste izveli nešto fenomenalno, nešto čemu ste vi dali taj ‘posebni dodir’. To, naravno, nije točno.
Film je brz i uzbudljiv, ne ‘davi’ gluparijama, vješto je posložen, a utemeljen je, vjerovati ili ne, na istinitoj priči, prema kojoj je 70-ih godina prošlog stoljeća britanska tajna služba izmanipulirala skupinu sitnih kriminalaca da opljačkaju malu banku za velike depozite. Ondje su se, naime, nalazile mnoge nezgodne tajne kako političara tako i policije, mafije, prostitutki itd. Naravno, otuđivanje tog vlasništva donijelo je pljačkašima više muka nego što su se nadali…
Vjerno prenesene atmosfere, vješte režije i uopće s osvježavajućom količinom prirodnosti i običnosti (likovi doista ni po čemu nisu posebni ni nevjerovatno uzbudljivi), Pljačka će zabaviti i informirati u isto vrijeme (političari idu u bordele, mafija plaća policiju, tajne službe štite vladare, dakle sve za što nikad niste čuli), a kras je jednostavnost prezentacije i lakopernost naracije. Pravi engleski filmić koji i u jednostavnoj varijanti bez većih ambicija uspijeva dotaknuti neke vrlo neugodne životne činjenice a da vam ih ne trlja na nos i objašnjava kao zadnjem idiotu. Jednostavno ne mogu pobjeći od seciranja svog društva i koliko god to ponavljali, svaki je put jednako dobro.
