Home / Financije / Obiteljski proračun najopterećeniji krediti

Obiteljski proračun najopterećeniji krediti

U Hrvatskoj nedostaje praksa savjetovanja s osobnim financijskim savjetnikom. Oni koji su na tržištu vezani su uz pojedine financijske institucije.

Strah od rasta kamata, nesigurna budućnost, kriza na tržištu kapitala i inflacija utječu na veću opreznost građana i manju potražnju, posebno za stambenim kreditima. Pad prodaje stanova više je rezultat precijenjenosti četvornog metra (skupljeneg nego u poznatim europskim gradovima) nego rasta kamata, tvrdi ekonomski savjetnik u Nezavisnim hrvatskim sindikatima Goran Bakula.

Građani s novcem u rezervi povukli su svoje uloge iz fondova i dionica, preselivši dio u potrošnju, dio u klasičnije oblike štednje, dok se dio više nije niti pojavio u regularnim tijekovima novca. Ni stanovi se više ne kupuju radi ulaganja, zbog sve teže prodaje i smanjene likvidnosti takvoga ulaganja. U velikim su problemima oni sa stambenim kreditima, jer takvo opterećenje za obiteljski proračun kakvoga danas imamo, nije zabilježeno u posljednjih šezdesetak godina, kaže Bakula. Nema više društvenih stanova, pa je kreditno zaduženje za stan uobičajeno, dok je prije dvadesetak godina to bila rijetkost.

Kupnja automobila svakih pet do sedam godina, uglavnom na kredit, nova je vrsta opterećenja. Prosječni vlasnik na automobil troši oko 1.400 kuna na mjesec, s gorivom, popravcima, servisima, osiguranjem. Ako se to zbroji s pođednakom mjesečnom ratom otplate samo toga kredita, računica pokazuje da je opterećenost prosječne neto plaće gotovo 50 posto. Uz opterećenja svakodnevnim potrebama poseže se za minusima, revolving kreditnim karticama.

Ubuduće valja očekivati sve manju likvidnost imovine (zbog otežane prodaje stanova i automobila), a to će predstavljati dodatni teret za sadašnje i buduće generacije. Mladi se sve teže zapošljavaju, često na određeno, što im smanjuje mogućnost kreditnog zaduženja, pa teret otplate pada na one članove obitelji koji to mogu.

Jednaka je lanjskoj, no zato rastu krediti poduzećima – u sedam ovogodišnjih mjeseci čak 17 posto više nego lani (poduzeća čine čak 70 posto portfelja). Upravo zbog rasta zaduženosti i mogućeg pogoršanja naplate banka je možda pokrenula i novi trend – s osiguravajućim je društvom potpisala ugovor o osiguranju nenamjenskih kredita odobrenih građanima.

S poduzećima je priča nešto drukčija. Sve banke ugovaraju posebne uvjete, primjerice PBZ, u kojemu su krediti tvrtkama trećina portfelja, svakoj tvrtki pristupa individualno, pa kamate ovise o bonitetu, rizičnosti i tržišnom kretanju baznih kamata (EURIBOR, ZIBOR, na Tresorske zapise). Erste banka je u prvoj polovini godine poduzećima plasirala približno jednako kredita kao lani, najviše malim i srednjim poduzetnicima, koji čine 60 posto portfelja ‘corporatea’. OTP banka nije podizala kamate, ali one se i inače razlikuju od plasmana do plasmana, ovisno o vrsti kredita, rizičnosti klijenta i transakcije, osiguranju. Mali poduzetnik iz traži pomoć lihvara, što dodatno otežava situaciju, procjenjuje Bakula.

Unatoč sve većem teretu otplate kredita, Bakula ne misli da će se sve češće posezati za reprogramiranjem. Za takvim se kreditima poseže u krajnjoj nuždi. Krediti za reprogramiranje su proizvod pomoću kojega banka klijentu omogućuje da bolje prerasporede svoju kreditnu opterećenost, pa ih treba promatrati samo kao novi oblik kreditnih proizvoda koji sami po sebi kvalitativno ne nude ništa novo, samo omogućuju bolju povezanost klijenta s bankom i bolju procjenu otplate. Banci nije cilj izgubiti klijenta. U prilog su tome i HUB-ove besplatne radionice za građane na kojima se uči o uskladivanju prihoda i troškova. Ono što u Hrvatskoj nedostaje, misli Bakula, jest praksa savjetovanja s osobnim financijskim savjetnikom. Oni koji su na tržištu vezani su uz pojedine financijske institucije, pa nude rješenja koja su u ponudi upravo tih institucija.

U reprogramiranju nije izlaz, kategoričan je Bakula. To je samo odgoda suočenja s istinom. U osnovi reprogramiranja nije pomoć obiteljima u nevolji, nego zadržavanje privida neophodnosti kreditog zaduživanja građana, kao vječnoga odnosa koji vodi specifičnom obliku modernog ropstva. Zaduživanje se prenosi na iduće generacije, što omogućuje vječno kreditno širenje koje poprima različite oblike nazivajući se ‘proizvodima’, pomalo sudbonosno procjenjuje Bakula.

Iako mjesečna opterećenja postaju sve teža, Hrvati su uredni platiše i neće biti potrebe za ovrham, pa ne očekuje neke nove trendove. Unatoč svim teškoćama u otplati kredita, naši građani jako paze da ne dospiju u situaciju iz koje bi proistekla potreba za ovrhom. Dio je dužnika, nakon težih situacija u kojima su se našli prilikom otplate kredita, kasnije postao daleko oprezniji. Drastičnih je primjera, kaže, uvijek mali broj, i tu nema velikih promjena. Sustav nikada neće dopustiti pretjerani broj slučajeva koji iskaču iz okvira (čemu služe i reprogramiranja) i uskaču u ovrhe, jer time ponestaje povjerenja u banke, a povjerenje je nužno kako bi dužničko-vjerovnički odnos naslijedile iduće generacije, uz nesmanjeno povjerenje.