I za bivše suce najvišeg suda vrijedi pokusni rok

Bilo kakva stručna provjera suca najvišeg suda djeluje gotovo nevjerojatno i znači nepovjerenje u sustav i one koji su konkretnu osobu imenovali na tu visoku, zapravo najvišu pravosudnu dužnost. Ipak, u hrvatskom pravnom sustavu događaju se i takve nevjerojatne stvari.

U svakoj, baš svakoj uređenoj državi sudac najvišeg suda (u hrvatskom primjeru to je Vrhovni sud Republike Hrvatske) pojam je idealnog, nešto najviše što stručnjak pravnik može postići. To uključuje, zbog niza provjera u formalnom postupku imenovanja i napredovanja u hijerarhiji, i vrlo visok stupanj dostignutog u moralnom, uljudbenom i općenito svakom drugom pogledu. Pojednostavljeno, u hrvatskom pravosudnom sustavu ne postoji ništa što je više i zahtjevnije od položaja suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Tu tvrdnju nije moguće uspješno negirati i s njom se svatko mora složiti. Ona i nije hrvatska specifičnost, tako je i u drugim državama u svijetu, i tako prema prirodi stvari i mora biti. Bilo kakva stručna provjera osobe na toj razini djeluje gotovo nevjerojatno i objektivno znači nepovjerenje u sustav i one koji su konkretnu osobu imenovali na tu vrlo visoku, zapravo najvišu pravosudnu dužnost.

Trebal bi zaključiti da je takav tip provjere nešto nemoguće, nešto što ne samo da ne postoji nego je potpuno jasno da nikad neće postojati. Ipak, takvi su zaključci za hrvatski pravni sustav, nažalost, potpuno pogrešni, što pokazuje slučaj koji je povod ovoga teksta. Nedavno je u službenom glasilu u kojemu se takvi podaci objavljaju, i to u broju 63 od ove godine, objavljen podatak koji nas je zaprepastio i naveo na istraživanje koje je dovelo do ovog teksta. Dakle, vrlo ugledni sudac, sudac koji ima visoke radne ocjene i na kojega nije bilo baš nikakvih primjedbi, odlučio je otići iz Vrhovnog suda Republike Hrvatske i vratiti se u grad iz kojega je na taj sud i otišao. U tom je trenutku bilo slobodno mjesto u Županijskom odvjetništvu, on se javio na natječaj i, potpuno logično, na njemu bio najbolji kandidat. Stoga ga je Državno odvjetništvo imenovalo.

Uvjereni smo da je riječ o vrlo lošem rješenju i da bi propis trebalo odmah promijeniti, bar tako da pokusni rok imaju oni koji u svojem dosadašnjem radu nemaju iskustvo na toj razini, ako se takav tip pokusnog rada uopće zadrži. Nije riječ samo o propisima o imenovanju državnih odvjetnika, isto je i kod sudaca, pa bi tako npr. i glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske Mladen Bajić bio osuđen na pokusni rok od pet godina kad bi htio (i to na bilo kojoj razini) postati sudac. Kao i obično, šlag dolazi na kraju. Vrhunac apsurda je da predsjednik Državnoodvjetničkog vijeća, dakle osoba koja je na čelu tijela koje imenuje zamjenike državnih odvjetnika na svim razinama i pred kojim oni polažu pristojnost, osoba koju je na to mjesto birao Hrvatski sabor i koja obavlja važan dio međunarodnih obveza za Državno odvjetništvo, odrađuje svoj pokusni rok od pet godina jer je u Državno odvjetništvo za zamjenika imenovan prije nekoliko godina nakon više od 20 godina rada u Županijskom sudu u Splitu.

Dakle, potpuno je jasno da propis nije dobar i da bi trebalo tražiti i naći neki drugi način sigurnosti da je imenovana osoba pravi odabir – to vrijedi kako za sudove tako i za državna odvjetništva, koji su dva neodvojiva dijela istog sustava. Ne smatramo da treba slijepo slijediti kritike iz inozemstva, ali treba znati da upravo na taj petogodišnji pokusni rok iz tih izvora ima mnogo kritika, a vjerojatno će ih biti još i više s obzirom na to da su se dogodili slučajevi u kojima nije bilo trajnog imenovanja. Bilo bi dobro da je to usamljeni primjer u propisima koji se bave hrvatskim pravosuđem, ali, nažalost, nije tako.

Upravo vlasti pat-pozicija u jednom od najvećih skandalova hrvatskog pravosuđa. Riječ je o tome da sustav već dulje od godine dana ne uspijeva riješiti imenovanje predsjednika drugoga najvećeg suda u državi – Županijskog suda u Splitu. Da apsurd bude veći, Zakon o sudovima doživio je promjenu koja je izričitom propisala da dužnost vršitelja dužnosti ne može trajati dulje od godine dana, i to u veljači 2007., da bi splitski slučaj nastao tri mjeseca nakon toga. Istina, u početku ništa nije upozoravalo na problem, određena je osoba kao vršitelj dužnosti i raspisan natječaj, koji nije dao rezultat pa je raspisan ponovno. U ponovljenom je natječaju u primjeni bio ‘osigurač’ zakonodavca, koji je propisao da ne može biti trećeg natječaja o istoj stvari, nego da Vrhovni sud na svojoj općoj sjednici za jednog ili više kandidata daje pozitivno mišljenje i ministrica pravosuđa MORA imenovati tog ili jednoga od tih.

Na lokalnoj razini djeluje Sudačko vijeće, koje je o tri kandidata glasovalo tako da jedan nije dobio nijedan glas, a od druge dvojice jedan je dobio 3/4, a drugi 1/4 glasova. Sudačko vijeće prema mnogima ima ulogu fikusa i veliko je pitanje ima li uopće svrhe na način kako sada funkcionira. Zakonodavac u tako ‘osjetljivoj’ stvari nije bio precizan pa se stvorila praznina na razini vrlo osjetljivoj za pravnu sigurnost i vladavinu prava. Svi kandidati prosljeđeni su Vrhovnom sudu, koji na svojoj općoj sjednici 9. lipnja 2008. ni za jednog od kandidata nije postigao natpolovitičnu većinu, ali je predmet poslao ministrici pravosuđa. Sada je nastala pat-pozicija o kojoj cijela stručna javnost raspravlja, vrijeme prolazi, a sramota raste.

Lako je sada biti general poslije bitke i tvrditi da je trebalo ovo ili ono, ali je potpuno jasno što je ne samo najkvalitetnije nego i jedino moguće rješenje. To neće poništiti štetu do kraja, ali će ipak biti nešto. Mi ćemo kao struka i javnost vječno pamtiti da smo dovedeni u situaciju da je upitno baš sve što sadašnji vršitelj dužnosti predsjednika Županijskog suda u Splitu odlučuje, a riječ je o mnogo odluka, da spomenemo samo one o izuzeću sudaca, čije odlučivanje vrlo strogog roka ograničava na jednu godinu, koja je već prošla. Sapienti sat! Pametnomu dostao!