Pravo jačega postalo je pravilo novoga svjetskog poretka

Postoje bitne sličnosti i bitne razlike između Gruzije u kolovozu 2008. godine i Hrvatske u kolovozu 1991. Najprije sličnosti. Obje zemlje napala je vojno nadmoćna susjedna država, s kojom su nekad bile u državnom savezu i u podređenu položaju. Država napadač bila je aspirant na oduzimanje dijela njezina teritorija, ako već ne može upravljati cijelim. Izgovor za napad bila je navodna briga za vlastitu manjinu. A onda, kad se dignu avioni i rat postane ozbiljan, stižu međunarodni diplomatski posrednici i diplomatske inicijative. Početak su u oba slučaja obilježili likovi brza jezika a znatno sporije pameti. Ljeti 1991. godine luksemburški je šef diplomacije Jacques Poos pobjeđovao je izjavio da je zaustavljen rat te konstatirao da je ‘kucnuo čas Europe. Ovo je vrijeme Europe, a ne Amerike’. Nastavak znamo. U slučaju Gruzije brzi je prorok bio njegov švedski kolega i naš stari znanac Carl Bildt. On je požurio Putinovu intervenciju uspostaviti s Hitlerovom. Nakon čega bi se očekivalo da EU ima već spremnu antihitlerovsku koaliciju koja su tradan kreće u pomoć Gruziji. A onda je europska vlada, dva dana poslije, kad je ruska vojska počela napredovati prema gruzijskome glavnom gradu, preko glasnogovornice poručila da bi ta akcija mogla uspostaviti pregovore o partnerstvu s Rusijom! A britanski premijer Brown je blago poručio da nema opravdanja za daljnje akcije. Što je bilo, bilo je!

Da bi sve to imalo urednu diplomatsku formu, nakon što je ruska vojska zauzela Južnu Osetiju (nikako prije, da ih ne naljuti), EU je poslao svoju diplomatsku misiju. Baš kao i nama 1991. A tko ju vodi? Šef diplomacije predsjedavajuće Francuske, još jedan naš stari znanac – Bernard Kouchner. A što je mirovni prijedlog: da prekinu vatru i pristupe pregovorima! Mogao je uzeti iz arhive one stare papire iz 1991. Sadržaj je isti. I, što se dogodilo? Slabiji, gruzijski predsjednik Mihail Sakašvili je odmah potpisao, dok je Putin ignorirao i misiju i prijedlog. I još k tome, iskritizirao je Zapad. Baš kao Milošević Kouchnerova kolegu van den Broeka 1991. I, što nakon toga?

Glasnogovornica EK će još jednom poručiti da bi pregovori o partnerstvu s Rusijom mogli zapasti u krizu. Toliko o sličnostima.

No postoje i bitne razlike između Gruzije 2008. i Hrvatske 1991. U Hrvatskoj je 1991. svjetska zajednica bila pasivna i time postala saveznik jačega, jer nije bilo pravila novoga svjetskog poretka, nakon što je završio hladni rat. Ona su nastajala i u Hrvatskoj, pa nadalje u BiH, sve do intervencije u Srbiji 1999. i priznanja Kosova 2008. Danas u Gruziji međunarodna je zajednica pasivna jer je pravo jačega – postalo pravilo novoga svjetskog poretka! Franju Tudmana nije izabrao George Bush Sr. Iako su različite strane službe utjecale i na izbore u bivšoj Jugoslaviji. Niti mu je on dao zeleno svjetlo za državno osamostaljenje. I, ostavio ga je na cjeđilu! Mihaila Sakašvilija je praktički izravno instalirao, iz Amerike u Gruziju poslao George Bush Jr. Uz pomoć svojih NGO-a za razvoj demokracije, dakako. A zapravo da bi kontrolirao energetske izvore i putove i imao svoju daljinu ispostavu u susjedstvu vječnog rivala Rusije. Gruzijci su mogli birati između Rusije koja je značila 200 godina ružnih uspomena, i SAD-a koji je predstavljao obećani Zapad.

Kao američki eksponent Sakašvili zacijelo nije počeo operaciju za povrat pobunjenje Južne Osetije pod gruzijski suverenitet bez američkog miga. I što se dogodilo nakon što je Rusija odgovorila invazijom? Bush Jr. je iz Pekinga poručio da to nije lijepo. I spasit će svakako predsjednika Sakašvilija i njegovu obitelj bude li trebalo. Još je jedna bitna razlika između Hrvatske 1991. i Gruzije 2008.: nekad su barem mediji promovirali i uistinu potaknuli empatiju prema žrtvama. U Gruziji su žrtve samo statistika. Glavni su likovi Bush i Putin. I njihova igra. To je novi svjetski poredak. A za koga bi ti jedni Gruzijci, oni koji prežive, ponovno glasovali? Za Moskvu koja ih je tlačila, ili za Washington koji ih je izdao? To je naime, vrlo često, jedini mogući izbor nejakih država i malih naroda.

I kad onda vidite s kojom lakoćom, s kojom naivnošću, s kojom nepripremljenosti naša politička elita često brodi u takvu međunarodnom poretku, normalno je da se smrznute. Vrućinama unatoč.