Lakše je kada postoji barem jedna institucija koja razmišlja o izbijanju dužničke krize. To je pretpostavka za djelovanje u slučaju sloma.
Premda rođendan ovog tjednika slavimo 7. listopada, ideja je bila da se za ovu, ipak svečanu priliku pronađe neka pozitivna, konstruktivna i optimistična tema. Mučenje je potrajalo dok na web stranici Hrvatske narodne banke nisam pronašao prvi broj publikacije Financijska stabilnost.
U njoj se na pedesetak stranica analizira, pojednostavljeno rečeno, što bi se dogodilo da Hrvatskoj u jednom trenutku strani kreditori zatvore dotok deviza. Odnosno da doživi makroekonomski šok. Ili, kao što to u HNB-u odmjereno formuliraju, da se dogodi ‘malo vjerojatni, ali ne i nemogući scenarij naglog zastoja priljeva kapitala’.
Ali što je u toj temi pozitivno i optimistično, upitati će se svaki malo bolji poznavatelj aktualnih ekonomskih prilika u Hrvatskoj. Rast vanjskoga duga i sve veći minus u izvozno-uvoznim odnosima, uz Vlado ignoriranje stvarnosti, čine scenarij prestanka vanjskoga kreditiranja ne tako ‘malog vjerojatnog’.
Optimizmu, koliko god to bilo čudno, ima mjesta. Čovjek je lakše kad se uvjeri da postoji barem jedna institucija koja promišlja najgori mogući, crni scenarij. Usto, spremna ga je predočiti javnosti. Sve to upućuje na to da bi u kriznoj situaciji barem jedna institucija – Hrvatska narodna banka znala što treba raditi. Pa bi, za razliku od drugih institucija koje se ne žele javno suočiti s opasnim razvojem događaja, mogla djelovati na minimiziranju štete.
Financijski sustav mogao bi podnijeti prvi udar naglog zastoja inozemnog zaduživanja banaka, poduzeća i stanovništva. Devizne rezerve HNB-a bile bi dostatne da ne dođe do potpunog sloma. A i profitabilnost poslovnih banaka te njihove unutrašnje rezerve mogli bi kao cjelina podnijeti prvi udar. Naravno, našlo bi se i neotpornih banaka.
Druga kvaliteta HNB-ove analize crnog scenarija ogleda se u suočavanju s onim što bi se dogodilo u ‘mogućem scenariju’ obustave vanjskoga kreditiranja teškom ovisniku kakav je Hrvatska.
Ako se udar ne bi mogao amortizirati deviznim pričuvama, ‘takav bi zastoj rezultirao kontrakcijom realnog BDP-a i deprecijacijom tečaja kune, a time i znatnim povećanjem loših kredita u bilancama banaka s negativnim učinkom na financijsku stabilnost’.