HIDROPON

Kod hidroponske proizvodnje biljka se ne sadi u zemlju nego se kao medij za sadnju koristi kamena vuna kroz koju kola hranjiva tekućina. Problem je u ulaganjima u objekte, koja iznose šest do sedam milijuna kuna po hektaru.

Opskrbljivali smo kemikalijama dio proizvođača u hidroponskoj proizvodnji, pa smo, vidjevši kako to ide kod njih, i mi krenuli u isti posao – kaže Vesna Kljak, vlasnica tvrtke Ekoprom iz Ivanić Grada, koja se bavi uvozom i distribucijom kemikalija.

Kljakovi proizvode rajčicu hidroponskim sustavom na pola hektara. Počeli su početkom siječnja ove godine da bi već nakon 100 dana, sredinom travnja, imali prvu berbu. Pa iako Kljak napominje da je ovo njihova prva godina i da još uče, planiraju u ovoj godini ubrati oko 200 tona rajčice.

U Hrvatskoj se inače prakticira sadnja rajčice u hidroponima u prvoj polovini siječnja i u tom se slučaju početak berbe očekuje oko sredine travnja. Kako kaže mr. Božidar Benko s Agronomskog fakulteta u Zagrebu, takva proizvodnja kod nas je još u povojima, a počela se širiti od 2001. godine kad su počela prva istraživanja Zavoda za povrćarstvo njegovog fakulteta. Od tada do danas površine su narasle na oko 25 hektara i svake se godine povećavaju, a najviše se uzgajaju rajčice.

Hidroponika je, veli Benko, postupak uzgoja biljaka u hranjivoj otopini, bez tla, gdje se vodi dodaju sve hranjive tvari potrebne za rast i razvitak biljaka u potrebnoj koncentraciji i odgovarajućem međusobnom odnosu.

• Kod hidroponske proizvodnje povrća biljka se ne sadi u zemlju nego se kao medij za sadnju biljke koriste kokosova ili, u hrvatskom slučaju, kamena vuna. Medij ima spužvastu strukturu kroz koju kola hranjiva tekućina – kaže dipl. ing. agronomije i voditelj plastenika u Zadruži Eurovoće iz Orahovice Goran Suhi.

Prednost takvog načina proizvodnje je u tome što biljka egzistira u strogo kontroliranim uvjetima s optimalnom temperaturom, vlagom i ujednačenom prihramom, koja joj omogućuje kontinuirani rast, razvoj i urod tijekom cijele godine. Jedna biljka raste u dužinu i do dvadesetak metara, a urod daje u tridesetak etaža. Na jednom kvadratnom metru rastu dvije i pol biljke, pa se na jednom hektaru plasteničke proizvodnje može ostvariti prinos i od 400 tona, što je deset puta više od klasične.

• Takva proizvodnja skraćuje i vrijeme od sjetve ili sadnje do berbe, a odvija se u grijanim zaštićenim prostorijama tako da proizvod dolazi ranije na tržište i ostvaruje višu cijenu – kaže Benko.

Dobro iskustvo imaju u Gavriloviću nakon prošlogodišnjega prvog proizvodnog ciklusa. Na površini jednog hektara od 25. travnja do 27. prosinca uzgojili su 287 tona konzumne rajčice prve klase.

• Trenutačno proizvodimo rajčicu na površini od dva hektara, s time da smo na jednom hektaru krenuli 3. siječnja, a na drugom 3. travnja. Oba ciklusa trajat će do kraja kalendarne godine i mogu reći da smo vrlo zadovoljni – kaže Branimir Gjigaš, voditelj hidroponske proizvodnje u Gavriloviću i dodaje da su dosad uložili oko 18,5 milijuna kuna.

Korak više u hidroponskoj proizvodnji je proizvodnja u staklenicima, gdje se može ostvariti prinos između 50 i 60 kilograma rajčice po četvornome metru. Investicija u gradnju plastenika je oko 60 eura, a novog staklenika oko 100.

Cjelokupnu proizvodnju pojede im Hrvatska, a prošlogodišnje vrlo toplo vrijeme upropastilo im je manji dio proizvodnje, na što se mora računati. Ni sustav ventilacije ne može spriječiti neizbježne bolesti, tako da se mora računati na određeni gubitak. Osim toga, veliki problem za one koji se tek žele baviti takvom proizvodnjom naša je uobičajena boljka.

• Godinu dana smo samo potrošili za papirlogiju, tako da je od ideje do realizacije prošlo oko godinu i pol – priča Kljak o njihovim iskustvima te dodaje da na to znatno utječe neusklađenost Ministarstava poljoprivrede i graditeljstva u vezi s podizanjem objekata i njihovom namjenom. Problema je bilo i s HBOR-om, HAMAG-om te bankama koje nisu priznale njegove garancije, ali uspjeli su upasti u Operativni program za razvoj povrćarstva i cvjećarstva koje je izradilo Ministarstvo poljoprivrede.

Njezin kolega Šoštarec navodi, a drugi se slažu s tim, da su posljednjih godina poskupjela sredstva za proizvodnju te da uvoz jeftinijih proizvoda proizvedenih u tlu koji dolaze iz toplijih krajeva poput Turske, Makedonije, Italije ili Španjolske znatno utječe na profit.

Ipak, da se dio troškova kod nekih proizvođača može smanjiti pokazuje Zadruga Eurovoće. Ondje se proizvodi rajčica na 7.000 četvornih metara plastenika, a na ideju su došli jer su u posljednje tri godine podigli 500 hektara novih nasada voća, najviše višnje, od kojih u idućim godinama očekuju šest do sedam tisuća tona ploda.

• Petnaestak posto ili tisuću tona od tih količina je koštica. Umjesto odvoza na deponij i plaćanja naknade, predvidjeli smo spaljivanje i na taj način dobiti jeftiniju energiju kojom ćemo grijati plastenik. Uz takvu cijenu plina nemoguće je biti konkurentan na europskom tržištu, pogotovo što se sve ranije na tržištu pojavljuje povrće, naročito rajčica, proizvedeno na otvorenom u zemljama s povoljnijim klimatskim prilikama – kaže Suhi.

Dosad su u hidroponsku proizvodnju uložili pet milijuna kuna. Suhi kaže da je proces dugoročan i vrlo osjetljiv, a svaki poremećaj na tržištu dovodi u pitanje ekonomsku opravdanost plasteničke proizvodnje s konvencionalnim načinom grijanja. Zato im je osim tog modela grijanja zanimljiva i toplinska energija koja se javlja kao nusproizvod proizvodnje električne energije iz bioplinja.

• Namjeravamo proširiti kapacitete do 20 tisuća četvornih metara, što je adekvatno količini biogoriva koje nam je na raspolaganju za grijanje plastenika. Za sada proizvodimo samo rajčicu, a proširenjem kapaciteta namjera nam je proizvoditi i krstavac i papriku – kaže Suhi.

Proizvodnja je, kaže Suhi, dosta zahtjevna i traži stalnu edukaciju i laboratorijski nadzor, koji u Hrvatskoj još nije dostupan u adekvatnoj mjeri i promptnosti. Financijska konstrukcija je dosta veća jer, dodaje Benko, objekti za hidroponski uzgoj trebaju biti viši i imati jaču nosivu konstrukciju u odnosu na konvencionalnu zbog cjelogodišnje proizvodnje. Trebaju imati bočnu i krovnu ventilaciju, uređaje za grijanje i opremu za pripremu hranjive otopine koja se sastoji od spremnika s koncentriranim otopinama, fertirigatora u kojem se priprema gotova hranjiva otopina te sustav cijevi i kapaljki kojima se dovodi hranjiva otopina do svake biljke. Svake godine je potrebno uložiti u gorivo za grijanje, hranjive soli za pripremu otopine, sadni materijal, vezivo, bumbare za opravljanje, laboratorijske analize hranjive otopine…

Osim toga, moguće je ograničenje proizvodnje ako se objekt podiže na vodozaštitnom području. Naime, tijekom uzgoja oko 30 posto hranjive otopine istječe iz supstrata, pa bi trebalo sagraditi zatvoreni hidroponski sustav, odnosno postaviti uređaj za sterilizaciju i recirkulaciju hranjive otopine tako da se taj višak može ponovno koristiti. Time se doduše ostvaruje financijska ušteda u potrošnji vode i hranjivih soli, ali doći do šle košta.

Istina je da su prinosi najmanje dvostruko veći od klasične proizvodnje, ali su i troškovi proizvodnje mnogo veći. Cijene objekta sa svom pratećom opremom i sustavom za grijanje i provjetravanje je od šest do sedam milijuna kuna po hektaru. No, kod hidroponske proizvodnje trebate još dva milijuna kuna po hektaru za proizvodne troškove, dok su za klasičnu proizvodnju oni deset puta manji – kaže Zlatko Šoštarec, svušnik Vegore iz Donje Lomnice, koja je 2001. godine prva u Hrvatskoj krenula u hidroponsku proizvodnju.

Čak su i plastenici poskupjeli. Naime, njegov partner Zlatko Celić, koji se proizvodnjom povrća bavi više od 20 godina, ideju je ‘snimio’ u Nizozemskoj. Prije četiri godine pridružio mu se Šoštarec. Danas proizvođači rajčicu na 5,5 tisuća četvornih metara plastenika i ove godine otplatit će cjelokupni kredit.