Home / Financije / Burze

Burze

Američke kompanije koje odlikuju visoke stope rasta na stock split se odlučuju čim cijena dionice prijeđe stotinjak dolara, a hrvatske se na to odlučuju tek kad cijena njihova vrijednosnog papira prijeđe iznos od nekoliko desetaka tisuća kuna.

Na Glavnoj skupštini Ingre 21. srpnja odlučivat će se, među ostalim, o cijepanju vrijednosti dionica jedne od naših najuspješnijih građevinskih kompanija. Predloženom će se odlukom, prihvati li je Skupština, Ingrine dionice podijeliti na 150 jednako dijelova, tako da će imatelji jedne od najskupljih dionica na Zagrebačkoj burzi umjesto jedne dionice, čija je vrijednost trenutačno otprilike 34 tisuće kuna, posjedovati 150 dionica približne vrijednosti od 225 kuna. Iako se nominalno ništa neće promijeniti – vlasnici će i dalje zadržati jednake postotne udjele u Ingr, podjela dionica ili stock split uobičajena je pojava u suvremenom dioničarstvu. Osnovni motiv za to je uglavnom lakša dostupnost dionice nakon podjele malim, tzv. retail investitorima.

Vrijednosni papiri Ingre, i dužnički i vlasnički, svrstani su u sâm vrh izdanja koja koriraju na hrvatskom tržištu kapitala. Očekujemo da će dionica Ingre biti mainstream dionica, tj. da će potpuno i dalje biti ravno-pravna najlikvidnijim izdanjima. Također očekujemo da će time nestati katkad i prilično visoke razlike, tj. spreadovi na nalozima za kupnju i prodaju, koji katkad variraju i nekoliko tisuća kuna, što ipak utječe na svakodnevne promjene cijene. Naši rezultati na taj će se način snažnije utjecati na samu dionicu koja više neće biti toliko podložna kratkoročnim trendovima – kažu u Ingr o tome što očekuju od podjele, dodajući da se nevedenom akcijom može očekivati bolja likvidnost te proširenje baze dioničara prema većem udjelu malih investitora, pogotovo onih kojima su prihvatljivija ulaganja u manjim novčanim iznosima.

Osim dramatičnog pada burzovnog indeksa u ovoj godini, prouzročenog prelijevanjem krize s hipotekarnim kreditima u SAD-u i sve višom cijenom nafte i inflatornih pritisaka globalne ekonomije, glavni problem, slažu se svi domaći burzovni analitičari, letargije trgovanja na ZSE-u jest slaba likvidnost. Upravo tu likvidnost donijelo je 400-tinjak malih ulagača, koji nakon gubitaka u 2008. nisu previše skloni ulaziti u margin kredite i tako povećati veličinu svojih portfelja. Uvidjele su to i kompanije izlistane na burzi, pa su u ovoj godini već provedene dvije podjele, i to dionica Konzuma i Zabe. Konzum, koji je dugo slovio kao najskuplja domaća dionica, čija je cijena dosezala i više od 100 tisuća kuna za samo jednu dionicu, tu korporativnu akciju proveo je 18. travnja podjelom na 180 jednakih dijelova, pa je prvoga dana trgovanja cijena podijeljene dionice bila sasvim prihvatljivih 375 kuna. Dva tjedna poslije slična odluka provedena je na Zabinim dionicama, koja je osim podjele izvršila akciju spajanja povlaštenih i redovitih dionica. Zaključna je cijena tako podijeljene dionice prvoga dana trgovanja bila također pristojnih 506 kuna.

Osnovni motiv postupka dijeljenja dionica jest povećanje njihove likvidnosti, a kao posljedica toga tržišna bi cijena dionica mogla pada sporije od omjera u kojem je izvršeno dijeljenje – kažu analitičari RBA o motivima kompanija za podjelu dionica. Naime, cijene dionica brzorastućih kompanija u određenom trenutku postaju destimulativne, pogotovo za male dioničare, koji zbog previsokih cijena ne mogu posjedovati najperspektivnije domaće kompanije i kvalitetno diversificirati svoj portfelj. Drugi je razlog za podjelu u, barem tako udžbenici govore, povećanoj likvidnosti dionice nakon podjele.

Razlog povećanja likvidnosti prije svega se događa u slučajevima kad se dionice žele učiniti cjenovno pristupačnijima s obzirom na to da su prije dijeljenja bile obeshrabrujuće za retail investitore. Na taj se način omogućava i malim investorima da isti iznos ulaganja bolje diverzificiraju. Osim toga, provedena podjela dionica može nagovijestiti i očekivanje bržeg rasta vrijednosti poduzeća. Naime, kod brzog rasta poduzeća cijena dionice bi se lakše proporcionalno povećala kod dionica kod kojih je izvršena njihova podjela – mišljenje je analitičara Raiffeisen banke.

Podjela dionica potiče i špekulaciju. Naime, nakon same podjele umanjena cijena dionica malim se dioničarima čini povoljnijom nego prije, pa tako povećana potražnja kratkoročno dovodi do više cijene, pa je u suvremenom dioničarstvu česta pojava da nakon samog stock splita promet i cijena naglo porastu. Na razvijenijim tržištima to je gotovo pravilo, a na Zagrebačkoj su burzi takvi učinci, suđeci prema dosadašnjim podjelama, izostali. Kao glavni razlog što ni nakon podjele nije došlo do jagme za dionicama Zabe i Konzuma može se navesti oprez domaćih ulagača, koji zbog gubitaka u prvoj polovini ove godine pušu i na hladno. No, ne bi bilo loše, ako je kompaniji stalo do toga da joj dionice kotiraju na burzi, gledati na podjelu dionica kao na potez koji bi u budućnosti mogao donijeti itekako pozitivne efekte. Stoga se tvrtke koje se na podjelu odluče u sljedećim mjesecima sigurno mogu nadati boljoj likvidnosti kad cijelo tržište krene uzlaznom putanjom. Iz perspektive malog ulagača primamljivija će biti dionica koja stoji manje od slične za koju treba platiti veću cijenu.

Hrvatsko tržište kapitala prepuno je kompanija čije su dionice, prema svjetskim standardima, preskupe. Osim Ingre, čija je cijena kreće otprilike 34 tisuće kuna, kao najozbiljniji kandidati za stock split ističe se nekoliko tvrtki iz sustava Agrokora, ponajprije Jamnica (za čiju dionicu ulagači moraju izdvojiti čak 90 tisuća kuna) te Zvijezda i Ledo. Nakon njih najskuplje su domaće dionice IGH, Montmontaža, Medika i Auto-Hrvatska, a želi li se domaće ulagače izjednačiti s onima na najvećim svjetskim burzama, za podjelu je zrela većina domaćih dionica. Naime, prosječna je cijena dionice indeksa S&P 500 47,7 dolara (otprilike 223 kune), indeksa Dow Jones Industrial 48,5 dolara (otprilike 226 kuna), a prosječna je vrijednost dionica u sastavu Crobexa visoku 3.381 kunu, što je gotovo petnaest puta više. Iz tog razloga vidljivo je da je prosječnom domaćem ulagaču mnogo teže sastaviti kvalitetno diverzificiran portfelj domaćih dionica nego što je to investitorima u SAD-u. A kako je, s obzirom na količinu imovine kojom upravljaju domaći fondovi, povjerenje u fondovsku industriju ove godine u priličnom padu, logično je da se izdavatelji okreću individualnim ulagačima.

Problem u vezi s podjelom nekih hrvatskih dionica jest i u tome što vlasnički odnosi nisu do kraja razriješeni, tj. većinski vlasnik jednog dijela najkvalitetnijih domaćih dionica je država, koja nema previše sluha za investitore. Kao najeklatantnije primjere može se izdvojiti HPB i Croatia osiguranje. Kako se već uvek priča o mogućem IPO-u HPB-a, vjerojatno će, odluči li se država na takav način dokapitalizacije banke, prije same javne pune uslijediti i cijepanje vrijednosti dionica. U Croatia osiguranju kažu da se na razini Uprave razgovaralo i o tome, no odluka je ipak na većinskom vlasniku. Dodatni je problem visoke cijene domaćih dionica u tome da su neka dionička društva silom zakona natjerana na burzu, a nisu zainteresirana za vlastite dioničare i njihove probleme. Novi Zakon o tržištu kapitala to bi trebao promijeniti, a na kompanijama je da odluče hoće li i na koji način poticati veću trgovinu vlastitim dionicama.