Površine krumpirišta 40 posto manje

Pržimo ga, meljemo, kuhamo, pirjamo, pečemo gotovo svakodnevno, a pojma nemamo čiji je i odakle dolazi. Tržište krumpira u Hrvatskoj prilično je ‘rasijano’, uglavnom se oslanja na manje proizvođače diljem zemlje, a najorganiziranija proizvodnja pripada Međimurskoj i Ličkoj županiji, gdje su proizvođači shvatili da mogu opstati ili kao kooperanti ili kao članovi zadruga. Trenutačno se na marketinškom planu razvijaju brendovi, kao što su ‘lički’ i ‘međimurski’ krumpir i prvi se put na domaćem tržištu pojavljuje krumpir s jasnim naznakama različitosti uporabe za kulinarne potrebe. A podrijetlo mu je uglavnom nizozemsko.

Trgovački lanci prije četiri godine počeli su ‘dirigirati tržištem’ pa tako dvije trećine proizvodnje pripada upravo njima, dok se ostatak plasira na veletržnice. Iako su u Agrokorovu vlasništvu dvije tvrtke za proizvodnju krumpira, Solanom iz Lipovca i Plodovi zemlje, Konzum otkupljuje od deset najvećih proizvođača još 27 tisuća starog i mladog krumpira na godinu.

Prema količini proizvodnje Međimurje je, s 50 tisuća tona na godinu, na prvome mjestu, a prema kvaliteti robe Lika, koja proizvede oko tisuću i pol do dvije tisuće tona na godinu. Dva najveća proizvođača sjeverne regije jesu Mirjan Dodlek iz Belice, vlasnik tvrtke Dodlek, i varaždinska tvrtka Bios, u sustavu Ekos holdinga. Dodlek je, nakon dugih desetljeća uzgoja krumpira na obiteljskome poljoprivrednom gospodarstvu, jedan od najuglednijih međimurskih proizvođača krumpira koji danas otkupljuje, pakira i distribuira merkantilni krumpir i ima jedno od najboljih postrojenja u Hrvatskoj. Prošle godine Dodlekov organizirana proizvodnja iznosila je 12.500 tona.

Lički krumpir skuplji je na tržištu od međimurskog 30 do 40 posto, a neki proizvođači često na svoj krumpir stavljaju etiketu ‘lički’ i preprodaju ga po jeftinijoj cijeni, dok je nama u interesu da plasiramo svoje sjeme u Međimurje. Prema količini proizvodnje Lika se ne može uspoređivati s Međimurjem radi zahtjevnijeg tla, klime i razvoja tehnologije, ali je kvaliteta krumpira znatno bolja. Krumpir je ličko tradicionalno jelo i Ličani su ga jeli svaki dan umjesto kruha pa zato u svom sastavu ima mnogo više suhe tvari – priča upravitelj Zadruge Lovinac Nikola Vidaković, čiji je cilj svoje članove usmjeriti poduzetništvo, proširiti članstvo i površine za uzgoj krumpira. Zadruga je prošle godine imala 2,5, a ove godine očekuje oko četiri milijuna kuna prihoda. Od svog osnutka, prije sedam godina, investirala je u proizvodnju oko četiri i pol milijuna kuna, lička zemljišta povećala su se pet puta, količina proizvedenog krumpira triput, a dvije trećine proizvodnje odlazi na Konzumove police. Vidaković se ne boji konkurencije ulaskom Hrvatske u EU jer, kaže, Lovinac proizvodi ekskluzivni proizvod koji je definiran zemljopisnim položajem, no svjestan je da je u svim novim članicama EU, poput Slovenije i Poljske, proizvodnja krumpira pala čak 50 posto.

Varaždinska tvrtka Bios s 12 tisuća tona krumpira na godinu, druga je tvrtka po količini organizirane proizvodnje u Hrvatskoj, koja raste prema godišnjoj stopi od deset posto, i u trgovačkim lancima prisutna je s 98 posto ukupne prodaje.

Trenutačno imamo oko 100 hektara zemljišta s vlastitom proizvodnjom koju u budućnosti namjeravamo povećavati, investiramo u nove pakirnice, upravljanje kvalitetom, ulazak na nova tržišta. Želimo postojeće linije za pakiranje krumpira nadopuniti automatskom kompjutorskom vagom čime ćemo postići preciznost vaganja i smanjiti gubitke na odvagi, a cjelokupnu liniju zaokružiti ćemo s dvije pakirnice koje će nam povećati efikasnost i ekonomičnost rada. Time će se povećati udjel Biosa na tržištu krumpira za novih 5.000 tona, a povećat će se i tržišna vrijednost krumpira s 1,50 kn na 3,50 kn za kilogram – najavljuje direktor Biosa Alen Milak.

Mladi krumpir proizvodi se u mnogo manjoj količini, uglavnom u Istri i okolici Biograda i Zadra, koji bi uskoro po količini proizvodnje mogao preteći Istru.

Na sortnoj listi trenutačno ima 158 sorti krumpira iako u proizvodnji postoji oko deset vodećih sorti koje zauzimaju najveće površine. Kultura potrošača se promijenila, kupci žele estetski lijepu robu, da svi krumpiri izgledaju jednako, i to je primoralo proizvođače da ulažu u tehnologiju i mijenjaju sorte. Désiré je bila najzastupljenija sorta, ali, kao što kažu proizvođači, to je vrlo ružan krumpir koji sve češće zamjenjuje šminkerska sorta Mozart.

Najviše sjemenskog krumpira uvozi se iz Nizozemske, putem tvrtke HZPC koja ima predstavništvo u Hrvatskoj, na čelu s jednim od vodećih stručnjaka za krumpir u Hrvatskoj Ivanom Burtcom. Hrvatski proizvođači, naime, uvoze više od 80 posto sjemena, između šest i osam tisuća tona na godinu, ostalo su manji proizvođači koji uglavnom zadovoljavaju vlastite potrebe.

Jedan od većih problema tržišta je i nedostatak adekvatnih skladišta, pa su trgovci ponekad primorani na uvoz krumpira iz Njemačke, Austrije i Nizozemske jer domaći krumpir ne može ostati zdrav nekoliko zimskih mjeseci zbog loših uvjeta držanja.

Prije osam godina tržište krumpira svodilo se na individualne pregovore s veletržnicama i višanje ‘Krumpiraaaaa!’ ispod prozora stanara građana, no danas se stvaraju ozbiljna partnerstva i brendovi. Trendovi proizvodnje uvelike su se promijenili, proizvodnja i tehnologija sve su zahtjevniji, a jedna trećina europskih proizvođača krumpira prodaje već polugotov, oguljeni proizvod, naročito za potrebe hotelijera i ugostitelja. Procjena vrijednosti za sektor krumpira u 2007. godini (proizvodnja i uvoz) je oko 850 milijuna kuna, a proizvedeno je oko 215 tisuća tona, od kojih je oko 160 tisuća tona merkantilnog krumpira. Prema podacima Statističkog ljetopisa proizvodnja krumpira u posljednje tri godine smanjila se 20-ak posto, no procjena Agronomskog fakulteta za ovu godinu blizu je 300 tisuća tona, što je 40 posto više nego lani. Usporedbe radi, Njemačka na godinu proizvede oko tri milijuna tona krumpira. Osim proizvodnje, u Hrvatskoj se u posljednje vrijeme smanjuju i poljoprivredna zemljišta za uzgoj pa je tako količina zemljišta za proizvodnju krumpira pala 40 posto.

Neorganiziranom proizvodnjom i samostalnim izlascima na tržište, uzgajivači pogoduju prekupcima, a zbog kratkoročnih potreba za gotovim novcem često se na ranoj prodaji krumpira gubi.