Ekonomalije

Ako se već ulazi u tvrtku, treba pokazati ambiciju, hrabrost i spremnost za veliku igru. A ne ponovno igrati sitne igre.

Premijer Ivo Sanader s dubrovačkog je Croatia Summita uz pomoć mađarskog premijera Ferencsa Gyurcsányja hrvatskoj javnosti bacio udicu za raspravu o tome treba li mađarskoj naftnoj tvrtki Molu dati dodatnih 19 posto Inih dionica u zamjenu za pet posto hrvatskog udjela u vlasništvu Mola.

Naravno da su se svi koji drže do svog značaja u poslovnoj i političkoj javnosti našli pozvani komentirati Sanaderovu inicijativu. Nakon više desetaka izjava može se zaključiti da su za zamjenu samo članovi vladajućeg HDZ-a i njegove satelitske stranke.

Novinski kolumnisti redom su protiv premijerove inicijative. Moram priznati da sam u prvi trenutak i sam bio protiv trampe Inih dionica za vlasničke udjele u Molu. I mi, medijski analitičari, postali smo tijekom godina cijepljeni protiv ofenzivnog načina prosuđivanja. Kad je Ina već izgubljena, nek onda državni proračun, a slijedom očekivane javne ponude i drugi dioničari, što skuplje proda energetsku naftnu neovisnost!

Pristup je, međutim, pogrešan. Premijera Sanadera treba poduprijeti u ideji da hrvatska strana postane dioničar moćnog Mola! Ali ne tako da se zadovoljimo s pet posto vlasništva u mađarskoj naftnoj kompaniji. Hajdemo jedanput, predvođeni premijerom, biti frajeri i veliki, ako ne globalni, a ono bar regionalni igrači. Postavimo si cilj da hrvatska strana postane bar 25-postotni vlasnik Mola! I to uz takve ovlasti kakve je hrvatska Vlada (u vrijeme Račana i Jurčića) dala Mađarima za istih takvih 25 posto vlasništva u Ini.

Naravno, na tu će inicijativu odmah skočiti nekoliko eksperata koji će naći desetak razloga zašto je to neizvedivo: od toga da je nemoguće za pristojnu cijenu doći do razlike između pet i 25 posto udjela u Molu.

Ali ako premijer Gyurcsány (na čuđenje naivnih domaćih analitičara koji ne mogu vjerovati da se premijer neke zemlje usuđuje pregovarati o dionicama privatizirane tvrtke u svojoj zemlji) doista ima utjecaja u Molu, i ako u toj tvrtki trebaju bijelog viteza koji će ih spasiti, onda sigurno postoji način na koji bi hrvatska strana za tu uslugu mogla dobiti primjerenu naknadu.

A ne da se iz hrvatske Vlade šalju signali kako bi za smiješnu zamjenu 19 posto Ine za beznačajnih pet posto Mola hrvatska strana odobrovaljila mađarsku i dobila nekakav dobavni smjer za plin. To je primjer jednog pregovaranja.

Drugi argument protiv ambiciozne ideje o osvajanju 25 posto udjela u Molu bio bi sljedeći: odakle hrvatskoj strani dvije do tri milijarde eura za takav megaprojekt? Pa država je ionako u velikim dugovima i treba nam svaka kuna!

Bio bi to još jedan dokaz o tome koliko u Hrvatskoj vlada kompleksaška klima. Veliki bi premijer okupio desetak tvrtki s potencijalom, bilo u gotovinskim pozicijama, ili u kreditnom potencijalu. Naravno, među mogućim su članovima takvog konzorcija i tvrtke s kojima Vlada ne njeguje osobito prisne odnose. A morala bi.

Zbog svega toga ne gajim ni najmanju nadu da bi hrvatska strana, predvođena sadašnjom Vladom, bila sposobna za takav herojski pothvat. Ako se izuzme Agrokorov megaprojekt pokušaja preuzimanja turškog trgovačkog lanca Koča, posljednjih godina nije bilo nijednoga hrabrog iskoraka (ne računam tu osvajanja na razini manjih tvrtki i manjih ciljeva). Nije bitno što Agrokor nije uspio. Bitno je da je bilo hrabrosti za pokušaj.

Koliko god je teško oprostiti Željku Čoviću što je pogrešno procijenio kako od Plive napraviti globalnu farmaceutsku tvrtku, pa je ona od lovca ispalu lovinu, treba priznati da je on bar imao hrabrosti razmišljati široko.

Danas u Hrvatskoj prevladava gubitnički mentalitet. Ne postoji vjera u vlastite sposobnosti. Stoga će u slučaju paketa od 19 posto Inih dionica vjerojatno prevladati sitni interes. Energetsku neovisnost jeftino će se prodati.