Čini se da preraspodjela viška prihoda koji se (s PDV-om, uglavnom od uvoza) slio u državni proračun i gašenje posljedica inflacije Vladi oduzima cjelokupno raspoloživo vrijeme, jer o poražavajućim brojkama hrvatskog izvoza i manjkavim rezultatima izvozne ofenzive s Markova trga zasad – ni slova. Statistika pokazuje da izvoz, unatoč kontinuiranom rastu, gubi bitku s uvozom. U svibnju je pokrivenost uvoza izvozom pala na samo 43,6%. U pet ovogodišnjih mjeseci izvoz je porastao samo šest posto – uvoz gotovo dvostruko više, 11,8%. Posljedica? Manjak na tekućem računu platne bilance nezaustavljivo raste – u prvome tromjesečju premašio je 2,5 milijardi eura, što je čak 23% više nego u istome razdoblju lani. Samo je trećina tog minusa pokrivena izravnim inozemnim ulaganjima (u tri mjeseca u Hrvatsku je uloženo 688 milijuna eura, gotovo 50% manje nego u isto vrijeme lani) – većina se manjka krpa inozemnim dugom. I tako već desetljeće i pol!
U izvršnoj vlasti nema mnogo sluha za dugoročne strateške promjene kojima se ne ubiru glasovi birača. Zato još od uvođenja stabilizacijskoga programa iz 1993. nema ništa nova. Jaka kuna omogućila je jeftiniji uvoz (sjećamo se Škrginog obećanja kako će kupci iz susjedstva dolaziti u hrvatski kupovni eldorado) i otežala našu izvoznu konkurentnost. U nedostatku državne akcije (rezultati izvozne ofenzive još se iščekuju) i analitičari i izvoznici, pritisnuti globalnim kretanjima, sami traže spas.
Je li prejaka kuna još prva na listi ‘krivaca’ minusa u međunarodnoj razmjeni? Jasna Belošević-Matić, direktorica Centra za makroekonomsko analize HGK, kaže da kretanje tečaja u duljem razdoblju sigurno ima negativan utjecaj na izvoz, jer povećava cijenu domaćih proizvoda. Primjera ‘izvozne’ tečajne politike ima mnogo – Japan, Kina, sada i SAD. No primjeri iz susjedstva, npr. Slovačke i Češke, pokazuju da tečaj ne mora imati presudnu ulogu. Valute tih zemalja već osam godina apreciraju prema euru više nego kuna, a izvoz tih zemalja, ponajprije zbog inozemnih ulaganja, snažno raste.
Potpredsjednik Hrvatskih izvoznika Ante Babić kaže da tečaj sigurno jest problem. No danas smo pridruženo područje eura i dijelimo istu sudbinu. Dobra je strana to što naša inflacija sporije raste, jer da smo vezani uz dolar kupovna bi nam moć već pala 50%. A tečaj je upravljiva kategorija. Ako izvoznik ima troškove u eurima, a prihode u dolarima, izvoznik može odmah ugovoriti devizni ugovor kojim će pokriti troškove u eurima. Tzv. hedging banke nude već nekoliko godina.
Član Upravnog odbora Hrvatskih izvoznika i prvi čovjek Pastora Domagoj Milošević kaže da je zbog visoke zaduženosti građana i gospodarstva i velike ovisnosti izvozne industrije o uvozu, razgovor o tečaju suvišan i zakasnio. Vrijeme kad se tečajem moglo utjecati davno je prošlo. Slažući kune samo bi povećalo trošak radne snage, što bi uz inflaciju i kreditnu izloženost teško bilo dugoročno izdrživo.
Analitičar Velimir Šonje kaže da su tijekom posljednjih nekoliko godina odbačene naslijeđene teze o tečaju i drugim makroekonomskim politikama kao čarobnom štapicu koji će otključati vrata rasta izvoza. U prvom su planu danas strukturni problemi konkurentnosti gospodarstva: investicijska klima, nedostatak izravnih inozemnih ulaganja u proizvodnju, raspoloživost kvalitetne radne snage, inovativnost, proizvodnja proizvoda s dodanom vrijednošću. Dakle, fokus razmišljanja o uzrocima slaboga izvoza pomaknut je na mi.
Ipak, još se vuku neke stare boljke. Hrvatski je radnik skuplji od bugarskog, rumunjskog ili kineskog. Doprinosi ne postižu dugoročne učinke i nisu u ozbiljnoj korelaciji s potencijalnom dobrom uplaćivanja visokih doprinosa, kaže Milošević. Ta se priča ne može riješiti preko noći, jer Hrvatska je stara i skupa nacija (zbog stečenih socijalnih prava), a i nema nas mnogo, pa nema smisla temeljiti razvoj na većem broju jeftinih radnika, tvrdi Babić. Samo orijentacija proizvodima s visokom dodanom vrijednošću, koji traže posebna znanja (koja se više i plaćaju), može podnijeti višu cijenu rada, tvrdi Babić.