Ideja je doista izvrsna. U poplavi plastičnih i ne-maštovitih ili u najmanju ruku dobro poznatih superjunaka naći nekog koji je klošarska pijanica i napravi više štete nego koristi, stvarno obećava. Zvuči kao HBO-ova hit-serija koja će potući sve rekorde gledanosti. Eee… da bar! Peter Berg naglumio se, ali ne i narežirao. Iz nekog razloga dobio je priliku snimiti Kraljevinu, vrlo loš i dosadan spin-off Syriane i ostalih ozbiljnih filmova koji u posljednje vrijeme pokušavaju pomiriti sve veće razlike među ljudima, odnosno između Amerikanaca i ostatka svijeta, a taj drugi pokušaj treba još brže zaboraviti.
Prvi je i najveći problem Hancocka njegova ziheraška scenariistička orijentacija s očitom željom da proširi gledateljsko do maksimuma i rastegne se do obitelji. Hancock je prema svim postavkama zdravog razuma trebao biti Billy Bob Thornton iz Zlocestog Djeđa Mraza (ne, naravno, doslovno, nego tako modeliran).
Drugo, priča je potpuno skrenula i otišla u najdosadnijem smjeru, a cijeli je film zapravo vrlo dosadan i neuravnotežen. Je li osnovna priča PR djelovanje kojim omraženi superjunak postaje voljen (dakle nezahvalnost ljudi) ili je to otkrivanje družice i nemoguća ljubav? Potonje je predosadno da bi bilo vrijedno ozbiljne pozornosti, a drugo je moglo biti, ali nije, izvrstan osvrt na farsičnost suvremenog društva i PR-a, odnosno marketinšku industriju.
Will Smith je očajan izbor jer ne može biti superjunak, a ni antijunak, on je sveamerički dečko, voljen i štovan, i definitivno se nije našao u toj ulozi u kojoj lijepi isforsirane face. Više od filma mogu zabaviti, sad je to već postala redovita rubrika, kritičari, koji su na doista tanašno djelce ekstrapolirali najnevjerojatnije metafore i simbolike, do toga da je Smith simbol Amerike. Kao, dobro misli, ali uvijek zabele, uz već zastarjelu dozu obiteljskih vrijednosti i svega toga, bla, bla, bla…
