Reklo bi se da se Slavko Gorički iz Svetog Ivana Zeline bavi svačim, ali to je priča o kontinuitetu rasta obitelji koja se privatnim biznisom bavi posljednjih tridesetak godina. Velika dvorišna vrata kroz koja se ulazi u njegovo lijepo uređeno veliko dvorište s travnjakom i cvjetnjakom iznad kojeg se uzdiže velika kuća sugeriraju posjetitelju da je tu sve isplanirano. Iza kuće je još jedna zgrada u kojoj su smješteni proizvodni pogoni tvrtke Gotes, čiji je vlasnik Gorički.
Nastavio je obiteljsku tradiciju svog oca koji je 1957. kupio pilanu, a 1962. mlin. Upravo će taj mlin mnogo godina poslije biti ključan za razvoj biznisa sina Slavka. Obitelj Gorički živi u mjestu blizu Svetog Ivana Zeline, a posao s mlinom dobro je išao jer su se njegovim uslugama koristili žitelji od istočnog Zagreba preko Vrbovca do Križevaca. Poslije se preseila u grad, a s obzirom na to da je radila s brašnom, 1986. je došla na ideju da pokrene obrt za proizvodnju tjestenine. Vodila ga je Slavkova supruga Marija, a Slavko, inženjer građevine, otvorio je potkraj 70-ih godina građevinski obrt.
Slavko nakon očeve smrti 1991. preuzima i modernizira mlin. Danas taj mlin radi s kapacitetom od 15 tona brašna na dan, a uza nj je i novi silos kapaciteta od 2.000 tona te suvremenog sušara u kojoj se skladište i suše kukuruz.
Gotesov promet na godinu raste 30 posto, tvrdi Gorički; lani je bio 10-ak milijuna kuna. U tvrtki su stalno zaposlena 23 radnika, od kojih su troje tehnolozi. Tvrtkina je snaga i u tome što se, kaže Gorički, bavi s pet do šest djelatnosti, i ako zapne jedna, druge će je pokrivati. Kaže da je uvijek tako, nešto ide bolje, nešto lošije, ali važno je sačuvati proizvodnju i tržište. Tu se uvijek kriju opasnosti: tržište je još nesređeno, teško je s velikima, koji mu konkuriraju i dampilškim cijenama. Njima se može konkurirati samo razvojem vlastitih proizvoda, stoga Gorički u tome vidi svoju priliku. Kopiranje proizvoda koje se danas može naći u trgovinama smatra da je kratkoga daha, pa stoga i besmisleno za kontinuitet poslovanja. Ipak, kaže, možda mu je nedostatak što se nije trudio pojaviti kao lider u određenom segmentu, ali u to treba mnogo ulagati.
Gorički je biznis pokrenuo još u vrijeme kad je to malo tko u Hrvatskoj činio. Različiti uvjeti poslovanja naučili su ga, kaže, prilagodavanju. Do 90-ih je godina prošlog stoljeća bilo najteže. No iako tadašnji sustav nije podupirao privatnu inicijativu, za Goričkog je, zapravo, jedini problem bila ondašnja galopirajuća inflacija. U takvim uvjetima poslovanja trebalo je doista imati znanja, tvrdi Gorički, pa se snalazio na različite načine. Kad je takav sustav bio na zalazu, dan je prostor privatnoj inicijativi, pa se početkom 90-ih godina otvorilo mnogo malih prodavaonica koje su Gotesu otvorile tržište. Lakše se poslovalo, a 1992. ušao je i u vlasničku strukturu Zagrebačkih pekarni Klara. No poslije većina trgovaca nije mogla podmiriti dugove tvrtki, pa su nastupili teži dani. Do 1995. Gotes je suzio poslovanje, da bi ipak poslije uspio stati na svoje noge, a te godine je ušao i u Nadzorni odbor Klare, u kojem je i danas. Godine 2000. došli su veliki trgovački lanci, koji su preferirali svoje proizvođače, ali Gorički je, kaže, prepoznatljivošću svojih proizvoda opstao na tržištu.
Planovi postoje, iako kaže da nema megaprojekata. Ponovno se više angažirao u građevinarstvu, preko kojeg planira još proširiti hotelsko-ugostiteljski program. Naime, iduće godine upušta se u gradnju 30 apartmana u Crikvenici, vjeruje da je to dobar posao. Drugi je razlog, kaže, što je u toj struci osjetio nešto novo.
Posljednjih noviteta koji je Gotes lansirao na tržište domaća je kukuruzna krušica, odnosno žganci, koji su ušli u postupak za dobivanje robne marke Zagrebačke županije. Županijsko poglavarstvo dalo je zeleno svjetlo, pa Gorički očekuje da će uskoro potpisati ugovor s Agronomskim fakultetom u Zagrebu koji će pratiti tehnološki proces proizvodnje.
To je tradicionalno i zdravo, ali, kaže Gorički, zapostavljeno jelo Hrvatskog zagorja i Prigorja, na kojem je i sâm odrastao. Kako se djetinjstva rado sjeća, a s njim i žganci, počeo je razmišljati kako početi s takvom proizvodnjom s obzirom na to da je potrebno pola sata da ih se pripremi i posluži na stolu. U današnjim uvjetima ubrzanog životnog ritma, kaže on, kad ni žene više nisu samo domaće, pa nemaju vremena za pripremanje takvih jela, tradicija je počela bljesnuti. To je još više pridonijelo sve rjeđoj pripremi takvih jela.