Dnevnik malog ulagača

Kombinacija snage stranoga kapitala i katalizirajućih učinaka umreženosti vlasnika hrvatskih građevinskih kompanija i vlasti nameće se kao logična budućnost branše u Hrvatskoj.

Vikend sam proveo u Londonu i, možda mi se pri- vida, ali mislim da sam vidio budućnost. Nadam se da sam shvatio to najveće europsko gradilište, nadam se i da netržišno ponašanje glavnih svjetskih igrača na tržištu kapitala nije rebus, nego putokaz – kamo zasad ne treba ći.

Mi mali volimo kupovati s Floričićem, pa bi onda bilo logično i da volimo kupovati s kupcima udjela teških desetke i stotine milijardi dolara. No Amerikanci svoje banke svojima prodaju ispod cijene, a Kinezi i Arabi rado bi ih i preplatili. I to masno, samo da ih se domognu. Izgleda da se tu ne igra za puki novac, nego za nekakav oblik vječnosti. Novi svjetski poredak. U ratu za izvore nafte puca se iz svih oružja, ali i u ratu za izvore novca puca se iz svih oružja, pa je rat za banke samo naoko rafiniran. I, izgleda da nije važno koliko će se godina morati čekati povrat uloženog. Njima.

Dalje, JP Morgan uveo je novo radno mjesto. Ima čovjeka za suradnju sa ‘sovereign’ fondovima ili fondovima u vlasništvu države. U mojim očima taj potez ima snagu najdramatičnijih akcija ministarstva obrane, s time da je tu riječ o ministarstvu obrane američke financijske industrije.

Proveo sam vikend s dečkima koji obične depozite i kredite smatraju kokošarenjem u bankarstvu. Piše li na neboderu ime banke slovima većim od nokta, to nije banka, nego nešto poput kioska. Jedino se bo- duje investicijsko bankarstvo. A tu pak sve miriši na konsolidiranje kugle zemaljske, pa bi moglo biti i pu- tokaza kamo treba ći. I njima i nama.

No… Prehodao sam pola Londona, ali nisam uspio snimiti kadar bez kranova. Gdje god se okreneš, ali doista, kamo god pogledaš, sami građevinski radovi.

Mnoge se postaje podzemne željeznice preuređuju. Uglavnom proširuju da bi na njih stalo više vagona, a radi se i na većoj frekvenciji vlakova. Na svima su njima plakati kojima gradonačelnik moli birače za razumijevanje. Ono, izdržite nevolje zbog iznenadnog zatvaranja postaja, preusmjeravanja vlakova, zamje- njivanja nekih željezničkih linija autobusima, jer nakon što posao bude gotov, svima će nam biti bolje. Ha!, izvođačima radova već je sada dobro.

Grande Englezi kao da im je najvažniji cilj potrošiti što više novca. Indiskretni šarm imperijalizma. Pre- usmjeravaju tok rijeke uzduž i poprijeko, stvaraju umjetna jezera, mostova i mostića ko u priči. Sagra- dili su nekoliko malih Venecija, voda žubori oko novih nebodera ili vila. Kažu mi domaćini, da nije te glo- balne krize, gradilo bi se i više. Onda, Olimpijske igre…

Gledajući silne kubike građevnog materijala, postavljene temelje za različite građevine, ali i promjenu urbanističkog plana upravo kako to krupnom kapitalu odgovara – suosjećao sam s našim premijerom. Točno sam mu mogao vidjeti izraz lica u trenutku izričanja presude da Hrvatska neće organizirati Europsko prvenstvo u nogometu. Ma, svagdje je to isto. Neke projekte možeš realizirati i bez igranja na emocije, a da bi narod blagoslovio nepotreban ili dvojbene, treba mu pod nos turiti emociju od koje se neće najesti, ali će se bar napiti. Recimo, nacionalni ponos.

Obilazeći milijune i milijune početnih i dovršenih kvadrata, razmišljao sam o mukama ljudi koji moraju odobriti, to jest naručiti, te poslove. Lako je Putinu. Njemu je teško i prići, a kamoli mu nau- diti. Bit će tako i nakon što se prestane baviti politi- kom i odrekne se formalne moći. Ali, bojim se da gradonačelnici Londona i New Yorka nisu baš toliko jaki da stotinama milijardi kažu ‘ne’. Prije će biti da u tim okolnostima možeš odabrati ili novac ili metak. Ili se tom kapitalu jednostavno maknuti s puta. Ako ti ne namjesti aferu, obrazložiti ostavku obiteljskim razlozima, pa neka odlučuje netko drugi. A sada, doista je svejedno hoće li kapital dovesti svog čovjeka na vlast pa će se poslije podrazumijevati što je vladarova dužnost ili će se zatečenom vladaru nižeg ranga od predsjednika Amerike ili Rusije samo najaviti na kavicu. Pa će se dužnost preformulirati u nešto što biračko tijelo može popiti ili popušiti.

Kombinacija snage stranoga kapitala i katalizirajućih učinaka umreženosti vlasnika hrvatskih građevinskih kompanija i vlasti nameće se kao logična budućnost branše u Hrvatskoj. Iz te perspektive posve je nebitno preziva li se zagrebački gradonačelnik Bandić ili Birtić. Njegova je dužnost, njegove su i čast i obveza da svojim građanima podari cestovni prsten oko Zagreba kao i tunel kroz Sljeme s najmanje tri cijevi, a na koncu priče i metro. Ili ima da ga nema!