Ekonomalije

Najveću zrelost pokazuju potrošači. Nikad nisu bili pesimističniji. Suočili su se sa stvarnošću, za razliku od vlasti i poduzetnika.

Negiranje. Rezignacija. Pomaknuta agresija. Racionalizacija. Supstitucija. Kompenzacija. Projekcija. Regresija. Fiksacija.

To su najvažniji obrambeni mehanizmi prema neugodnim, bolnim ili teško rješivim problemima.

Sredinom 2008. moglo bi se reći da građani, biznismeni i političari na sada već sasvim očit i sve teži početak ekonomske krize (nafta iznad 140 dolara za barel, inflacija raste prema sedam posto, industrijska proizvodnja pada, vanjskotrgovinska bilanca se urušava…) kolektivno primjenjuju neke od spomenutih obrambenih mehanizama. Posebno negiranje. Kao da je sramota priznati: ‘Da, kriza me već pogađa. Nisam tomu kriv, takve su okolnosti. Dajte da racionalno promislimo kako smanjiti štetu i preživjeti do boljih vremena.’

Umjesto toga, mnogi će poduzetnici novinaru, čak i u neformalnu razgovor, tvrditi da kriza pogađa njihove konkurente, ali ne i njih.

Trebal je otići izvan Hrvatske pa vidjeti što je ozbiljan i odgovoran pristup. U londonskom sjedištu American Expressa, u kojem se obilježava 50 godina prve njegove kartice, u prezentaciji za novinare nije se prešutjelo da je milijarda dolara dobiti ostvarena u prvom kvartalu 2008. na globalnoj razini bila 11 posto manja nego početkom 2007. Kad tvrtka takve podatke iznosi u javnost, vrlo je vjerojatno pripremila scenarije za različite stupnjeve ekonomske oluje koja može naići.

Odnos negiranja hrvatskih poduzetnika i menadžera prema stvarnosti donekle se može razumjeti. Ublagovanje pravog stanja i umanjivanje svih opasnosti koje prijeti predvodi Vlada premijera Sanadera. Iz Banskih dvora koristit će argument uvezene globalne krize kad treba pokriti brljetinu državne administracije. Ali, generalno, Vlada poslovnog zajednici šalje signal da nije pristojno dizati prašinu. A poslovni ljudi u Hrvatskoj naučili su da vlast zna biti osvetoljubiva prema onima s dugim jezikom.

Istina je da su stvari tako ozbiljne da bi trebalo poslati poruku kako naoblaka neće proći do jeseni, ali pažljivo. Tako da se ne izazove panika i lančana reakcija koja onda može krizu dodatno učiniti bolnom.

S druge strane, pretjerano širenje optimizma i nečinjenje ponovno će prouzročiti nekontrolirane procese. Stvari su vrlo delikatne i traže velike majstore za upravljanje krizom. Ova Vlada ne pokazuje da ima te sposobnosti. Posebno je dramatičan u tom smislu bio nedavni intervju neslužbenoga Sanaderovog ekonomskog savjetnika Željka Lovrinčevića. Nakon čitanja intervjuja zaključak je: premijer ne sluša ekonomsku logiku.

Toliko o Vladi i biznismenima. Od aktera tu su još građani-potrošači. O njihovu će ponašanja sljedeće godine (kad će se usporeno iskazivanje krize prenijeti u poslovne rezultate tvrtki) ovisi sudbine mnogih poduzeća. Hrvatskoga potrošača s pravom se karakterizira kao lakog na potrošnji. ‘Skužio’ je to i netko iz Amexa, kad je prije 35 godina prvu francusku izvan SAD-a sklopio s dubrovačkim Atlasom (današ PBZ Card). Ali, najnovija istraživanja daju naslutiti da su građani u ovom trenutku zreliji priznati skorašnju krizu od ministara i biznismena.

Dok poduzetnici u Hendl-Liderovu indeksu poslovnom optimizma (HLIPO) tek smanjuju optimizam (iz faze buma spustili su očekivanja u fazu ‘običnog’ rasta), građani su mnogo realniji. Indeks optimizma stoga promatraju u Hendlu; za svibanj je pokazao da su građani vrlo pesimistični – indeks je samo 37,5 posto. Godinu dana prije bio je 48,9 posto! Granica pada iz optimizma u pesimizam je 50 posto. Nikad od početka mjerenja, dakle od 2002., indeks nije bio niži.

Vlada i poduzetnici iz tih brojka moraju izvući pouke. Potrošači će početi mijenjati visinu i strukturu potrošnje. Mogu u Vladi reći da to njima nije bitno, ali kad za pola godine stotine tvrtki postanu nelikvidne, kad se počne osjećati da poduzetnici smanjuju broj zaposlenih, imat će potprijednik Vlade Damir Polačec pune ruke posla u smirivanju gnjevnih radnika.

Bilo bi naivno tražiti od Vlade da svojim akcijama zaštiti naciju od vanjske i unutarnje naplate računa. Bitno je da proces pročišćenja bude kontroliran. Prvi korak prema tome jest prestanak negiranja dubine krize i njezina trajanja.