Specijal

Mjeseci za piratizaciju softvera (MS Windowsa), odnosno povredu autorskog prava i žiga.

Reakciju nije trebalo dugo čekati: direktor Formela rekao nam je da BSA Hrvatska ne postoji još od 2004. i da se Vukmir nema pravo predstavljati kao glasnogovornik tog udruženja. Smatra da, krijući se iza globalnog BSA, reklamira svoj odvjetnički ured – zato će protiv njega pokrenuti protutužbu. U svom mišljenju nije osamljen. ‘Inspektorat je plijenio računala, BSA dizao tužbe, a uvijek ih je zastupao gospodin Vukmir. Zajedničko je većini procesa da su tražili dugo godina, što je njemu pogodovalo jer je za svako ročište dobivao od 10 do 15 tisuća kuna’, misle brojni nezadovoljni koji su imali posla s BSA-om. Svi odreda kažu da nisu krivi.

Nekad vatreni roker koji se ‘palio’ na Stonese, Sabbath i Zeppelin, danas stručnjak za intelektualno pravo kojeg kolege svrstavaju u top 20 hrvatskih odvjetnika, Mladen Vukmir u stilu svoga omiljenog filmskog junaka, agenta Jamesa Bonda probleme rješava u rukavicama. Kaže da je pretuzimanjem funkcije glasnogovornika udruženja koje se bori protiv piratstva svjesno preuzeo rizik da će se njegov ‘hobi’ pozevati s odvjetničkim uredom. I tu će stati. Zbog odvjetničkog kodeksa koji mu brani reklamiranje odbit će komentirati slučaj Formel. No prebacivši se na ulogu glasnogovornika, reći će da BSA protiv nikoga ne može podnositi tužbe, nego to rade same tvrtke članice ili treća strana. Konkretno, u ‘slučaju Formel’ tužbu je pokrenula država, a ne Microsoft.

Iako ga se najčešće povezuje s BSA-om, malo ljudi u Hrvatskoj zna da su njegovi pravi klijenti multinacionalne kompanije poput HP-a, Coca-Cole, McDonald’s-a, Nikea, Adidasa. Procesno pravo nikad ga nije previše zanimalo. Zato se specijalizirao za intelektualno vlasništvo i alternativno rješavanje sporova poput arbitraža i mirenja. Njegovi prijatelji za njega kažu da je uvijek težio izbjeći sporove, a ne voditi ih. Ima i onih koji kažu da sve što je postigao može zahvaliti ocu Branku, uglednom odvjetniku koji mu je gurao karijeru, da bi mu nakon umirovljenja prepustio klijente. Čime se bavi u Hrvatskoj, najbolje opisuje primjer ‘sinjskog McDonald’sa’. Naime, sinjski je ugošitelj, inspiriran Severinim hitom, svoj obrt nazvao McSchtikla.

• Naš cilj nije bio da se od njega naplatimo. Mi smo čovjeku napisali pismo i rekli mu da to po hrvatskim propisima nije dopušteno – govori Vukmir.

Naglašava da mu je cilj educirati ljudje, koliko god se to katkad u Hrvatskoj činilo nemoćućom misijom. Tako je bilo i s ilegalnim softverom prije deset godina. Zahvaljujući edukaciji stopa piratstva od 90 posto, kolika je bila sredinom devedesetih, 2007. je pala na 54 posto.

Biografija hrvatskog Jamesa Bonda, kao što ga zbog njegova vatrenog nastupa i hedonističkog načina života (česta putovanja, skupa odijela, zdrava hrana i skupa vina), opisuju kolege, puna je zanimljivih podataka.

Prvi džeparac zaradio je pišući ‘rock’ kritike. Kaže da je Polet, za koji je radio, dobro plaćao; od prvih je honorara kupio pankersku kožnu jaknu, kojom počinje buntovnička faza njegova života. Prvi intervju napravio je sa Srđanom Sacherom iz Haustora, a iako je razgovarao sa zvijezdama poput Jure Stubića i Zdravka Čolića, iz novinarskih mu se dana u sjećanje najdublje urezao intervju s bendom iz Zapruđa. Bila je riječ o šesnaestogodišnjacima koji su se upravo skinuli s heroina i provali Herojima.

• Bili su toliko divlji u svirici da su u njoj izgorjeli i raspali se – prisjeća se Vukmir mladežnih dana.

Iako je karijeru počeo kao ‘rock’ kritičar u kulturnim rubricama Studentskog lista, Poleta i Starta, nakon osmogodišnje novinarske karijere odlučuje krenuti u pravne vode. Uzimaći u obzir da su mu otac, majka, djed i tetka bili pravnici, njegov put logičan je nastavak obiteljske tradicije. Nakon završene Klasične gimnazije, 1979. upisuje Pravni fakultet u Zagrebu na kojem diplomira 1985. Budući da je od mladosti bio zaluđen glazbom, pokušao se kao vježbenik ubaciti u ured Vladimira Rupčića, koji je svirao u Bijelim strijelama. Budući da su ondje sva vježbenička mjesta bila popunjena, nakon mjesec dana volontiranja nezadovoljni roditelji odlučuju prekinuti sinovo buntovništvo.

Vukmir ulazi u odvjetnički ured Milana Radakovića, koji se u to vrijeme udružio s Marijanom Hanžekovićem. Postaje prvi vježbenik (1986. – 1988.) novoosnovanog ureda Hanžeković&Radaković. Godine 1989. završava pravosudni ispit i odlazi na poslijediplomski studij u SAD gdje magistrira na temi iz autorskog prava. Zašto SAD? Kaže da je to obiteljska tradicija. Naime, otac mu je magistrirao na Harvardu, pa tu tradiciju nije želio prekinuti jer bi mu se roditelj razočarao. Nakon magisterija radio je u Kaliforniji, u odvjetničkom društvu Fenwick&West, i u Italiji u društvu Pavia e Ansaldo. Radio je i za United Nations Industrial Development Organization u Beču kao savjetnik. Iz bogate biografije treba navesti podatak da je 1999. imenovan počasnim generalnim konzulom Kraljevine Danske u Hrvatskoj.

Željko Topić, ravnatelj Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo, Vukmir je upoznao sredinom devedesetih, u vrijeme kad se Hrvatska osamostaljivala i kad se gradio nacionalni sustav intelektualnog vlasništva. Budući da je sustav u bivšoj Jugoslaviji bio centraliziran, Hrvatskoj je nedostajalo stručnjaka. Vukmir je bio jedan od rijetkih koji su već u to vrijeme imali odgovarajuće obrazovanje i iskustvo u pojedinim segmentima iz intelektualnog vlasništva.

• Sjećam se da smo prvu sustavnu raspravu imali tijekom mojega prvog stručnog boravka u Austrijskom patentnom uredu. Mladen je tada radio na projektu za Ujedinjene narode. Razgovor je završio uz piće u kultnom bečkom bistrou Havelki. Tada sam naslutio, a poslije sam ga doista i upoznao kao visokoobrazovanog stručnjaka koji već ima i bogato međunarodno iskustvo. Osim po stručnosti zapamtio sam ga kao opuštenog, optimističnog i ugodnog mladog čovjeka istodobno pripravnog na velike zadaće i na uživanje u svakodnevnim životnim stvarima – prisjeća se ravnatelj Topić.

Prijatelji Vukmira opisuju kao čovjeka koji nikomu ne laska, kažu da ga se ne može korumpirati. Sjećajući se svojih početaka, sâm kaže da je mnogo naučio od uzora: od oca i djeda da treba biti strpljiv, skroman i da nešto katkad treba prešutjeti. Radaković ga je pak naučio pisati žalbe, a od Hanžekovića je naučio raditi s velikim strankama. Od glazbenog uzora Jima Morrisona naučio je da u nastupu treba biti vatren jer, kad se nastupa, publici se mora dati strast. Ako nje nema, nastup je dosadan. Upravo preveliku strastvenost koju kombinira s tvrdoglavosću njegovi prijatelji ističu kao njegove najveće mane. Zaključuju da je s njim ipak ugodno surađivati jer je u poslu temeljito i sposoban prilagoditi se svakoj situaciji.

U SAD-u je magistrirao na temi iz autorskog prava, nakon čega je radio u odvjetničkim uredima u Kaliforniji i Italiji te za UNIDO u Beču kao savjetnik.

Plan je da se dijelovi potrebni za brod proizvode u tvrtkama članica klastera te da se na području navoza ti dijelovi sastave. Želi se stvoriti montažno brodogradilište. Sam navoz je sagrađen kako bi se mogao raditi remont postojeće savske flote i zbog toga što svako plovilo s unutrašnjih voda mora svakih pet godina biti izvučeno na suho radi pregleda. To jest da se utvrdi zadovoljava li plovilo propisane tehničke uvjete.

Da bi se pokrenuo proces privatizacije Brodocentra Sisak prvo Lučka uprava treba preuzeti na sebe 50 udjela tvrtke koliko je u vlasništvu grada. Idući korak je raspisivanje natječaja za prodaju tvrtke. Nakon toga bi se klastar javio na taj natječaj i kupio tvrtku. Na taj bi način klastar u potpunosti zaživio.

• Klaster nam treba, on bi sigurno donio i dodatne poslove na navoz. Udjeli u Brodocentru se jednom moraju prodati. Privatizacija je neminovna. Osnovni uvjet za privatizaciju Brodocentra je taj da osnovna djelatnost, održavanje riječne flote i dalje ostane primarna djelatnost koja se izvodi na navozu.

Jer je on i sagrađen upravo u tu svrhu – kaže ravnatelj Brodocentra Sisak Dubravko Bedeniković.

Osim privatizacije Brodocentra, na putu oživljavanja unutrašnja plovidbe u Hrvatskoj stoji i nedostatak školovanih kadrova. Problem leži i u tomu da je Fakultet strojarstva i brodogradnje do sada stvarao kadrove za morsku brodogradnju. Tek otkada je profunkcionirao klastar određeni se broj ljudi kroz seminare i diplomu usmjeruje prema unutrašnjoj plovidbi. Ne postoje škole u kojoj bi se mogli školovati kapetani unutrašnje plovidbe. Postoje jedino pomorske škole, ali plovidba na moru i rijekama je različita.

S druge strane, ni država nema jasnu politiku usmjenu prema unutrašnjoj plovidbi. Europska je unija zainteresirana da se podigne razina plovnosti na Savi. Mogla bi se za tu namjenu izvući sredstva od Unije, ali u Hrvatskoj nema pravog nosioca takvog projekta. Nad našim unutrašnjim plovnim putevima nema jasne nadležnosti, za neke se dijelove nadležne lučke uprave, za druge kapetanije, pa Hrvatske vode, zatim Savska komisija, pa Centar za unutrašnju plovidbu. Dijelove nadgleda Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture, pa se neke nadležnosti preklapaju. Svi rade sve ili nitko ne radi ništa.

• Trenutno postoji potreba za izletničkim brodovima i patrolnim čamcima. Sava je danas međunarodna rijeka pa su na njoj potrebni i patrolni čamci za nadzor granice. Klaster radi na projektu eko broda koji bi imao dvije funkcije. U slučaju izljevanja nafte kupio bi je s površine rijeke, a druga bi funkcija bila skupljanje otpada s obala rijeka. Na Savi su potrebni i refuleri koji održavaju plovne puteve – kaže Krpanec.

Projekt riječne brodogradnje će prema svemu sudeći biti uspješan, jer Hrvatska treba riječno brodogradilište. Kojom brzinom će se razvijati zavisiti o tome u kojem će se vremenu uspjeti na rijeke prebaciti prijevoz roba. Ništa manje nije važna ni politika koja odlučuje o privatizaciji Brodocentra Sisak i gradnji kanala Dunav – Sava.