U prave ruke. Ništa pravednije nije niti povećanje neoporezivog dijela dohotka. Ta mjera neće pomoći građanima s niskim dohotkom jer već imaju velike odbitke, dogodit će se samo preraspodjela novca od siromašnih prema bogatijima, tvrdi Lovrinčević. No ništa se pametnije nije ni moglo izrodit kad su godinama zanemareni i energetika i poljoprivreda. Hrvatska vodi čudnu politiku kojom poduzeća zapravo subvencioniraju cijenu struje kućanstvima. Većina zemalja brani konkurenciju gospodarstva i tako posredno održava standard građana. Jednako misli i Damir Novotny. Vladine su mjere plošne i pogrešno usmjerene, jer je politika jeftine, subvencionirane energije slijepa ulica. Hrvatska se igrala kontrole cijena energije koja je sada dvostruko niža nego u EU. Mjere su trebale ići u smjeru liberalizacije tržišta, privatizacije distribucije električne energije. Kad uđemo u Uniju iako ćemo morati ublažiti kontrolu, zato bi, kaže Novotny, bilo bolje da se građani već sada pripreme za šok rasta cijena energije, ublažen izravnim socijalnim transferima.
Novotny ne podupire niti porezne izmjene. Održanjem od 800 milijuna kuna na račun povećanja neoporezivog dijela dohotka stanovništvo će samo dobiti dodatnu kupovnu moć i poticaj za potrošnju. A to će samo podgrijati inflaciju. To nema veze s tržišnom politikom, to je čista politička ekonomija koja nikome ne donosi ništa dobro, tvrdi Novotny.
Proračunske subvencije ionako neće pogoditi cilj, one najugroženije. To neće ni biti moguće barem dok ne dobijemo porezni broj koji će državi otkriti tko što posjeduje i koliko je bogat (ili siromašan). Ovakto će mjere pogodovati upravo onima kojima pomoć nije potrebna, dok će mnogobrojne obitelji, s većom potrošnjom energije, ostati kratkih rukava.
S time se slažu i analitičari Raiffeisenbanke. Sretnije bi rješenje bilo kad bi se koristio ‘imovinski cenzus’, dakle kad bi država nadoknađivala troškove rasta cijena energenata osobama s primanjima i imovinom ispod utvrđene granice vrijednosti, korigirano za broj uzdržavanih osoba. Sada će profitirati jedino samci i građani s više nekretnina, primjerice s vikendicom. To su samo vatrogasne mjere koje kratkoročno mogu amortizirati ‘napad’ na kupovnu moć stanovništva. No dugoročne bi se mjere morale orijentirati na provedbu strukturnih reformi i povećanja učinkovitosti u cijelokupnom gospodarstvu. Dio rasta cijena dijelom je posljedica državne kontrole – administrativno utvrđene, cijene nisu pratile globalna tržišna kretanja. No u RBA dobrim ocjenjuju povećanje neoporezivog dijela dohotka koji će, tvrde, usporiti pad kupovne moći građana i istodobno smanjiti pritisak na rast bruto plaća. Tako je ograničena i opasnost od pojave inflacijske spirale (rast plaća, rast troškova poduzeća, rast cijena proizvoda).
