Shyamalan kao da ima nekakav ozbiljan seksualan problem koji se proteže na njegove filmove još od izvršnog Šestog čula. Znakovi, Zaselak i Lady of the Water priče su koje čovjek filmski prijavljuje, gradi i vodi da bi završetak redovito bio veliko razočaranje, odnosno, jednostavnije rečeno, dotični ne može doživjeti klimaks nakon Šestog čula. I to ne samo efektan, zvučni klimaks, već bilo kakav. Filmovi mu sve više liče na monolog koji i nema baš previše svrhe i smisla. Ovaj film uklapa se u niz katastrofičnih prognoza za bližu budućnost naše svemirske lopćice koju smo izmučili i doveli do ruba izdržljivosti. Ima dakle, kako vidimo, i ekološki osvještenu komponentu, a polazi od mogućnosti teško objašnjivoga prirodnog fenomena koji konstituiraju nadolazeću kataklizmu svijeta.
I tako vas redatelj vodi kroz događaj na isti način kao što je to napravio u Žnakovima i Zaselku, jednostavno ne zna kako bi svoju poentu uobličio u smislen uradak s glavom i repom. Ima glavu, ali je rep izostao. Priču gradi na Elliotu Mooreu, školskom profesoru znanosti (kod nas bi to bila biologija), njegovoj odabranici i kolegi s posla koji se nađu usred iznenadnog i za ljude smrtonosnoga prirodnog fenomena u kojem biljke odjednom počnu ubijati ljude. I sad, kad već nema neku efektnu, jasnu završnicu, bar bi mogao, kao prethodnici u tom žanru, pokušati ocrtati i izanalizirati ponašanje ljudi u takvoj nezamislivoj situaciji, ali to ne čini, već svoje protagoniste vodi kroz niz potpuno blješnjavih i dosadnih epizoda, da bi završio odjednom, kao što je i počeo.
