Home / Informacije / Lik i djelo

Lik i djelo

Mnogo su više prometnih nesreća prouzročili vozači teretnih vozila nego vozači autobusa, kod kojih je zabilježeno deset puta manje prometnih nesreća.

U prethodna dva broja Lidera priloga Prijevoznik u tekstovima je naglasak bio na upoznavanju sa stanjem sigurnosti teretnog, odnosno komercijalnog dijela prometa na cestama u Hrvatskoj. Pokušali smo tako, s inače suhoparnim brojčanim pokazateljima, dati nekakav presjek sigurnosnog aspekta cestovnog prometa vezan uz prometne nesreće i njihove posljedice.

I u ovom članku, u priloženoj tabeli izneseni su najnoviji podaci o stanju sigurnosti teretnog dijela prometa, a pridodani su i podaci o autobusima.

Mnogo više prometnih nesreća prouzrokuju vozači teretnih vozila nego vozači autobusa. To i nije čudno s obzirom na to da je broj teretnih automobila u prometu na našim cestama veći od broja autobusa. Ipak, autobusi, kojih je 30 puta manje od teretnih automobila, prouzrokuju deset puta manje prometnih nesreća.

Što se tiče prometnih nesreća teretnih vozila, vidljivo je smanjenje njihova ukupnog broja, kao i broja teže i lakše ozlijeđenih u tim nesrećama. Zabrinjavajuće je veliko povećanje smrtnog stradanja u nesrećama koje su prouzročili vozači tih vozila, i to za 133 posto.

U osnovi, na razini cijele države i svih vrsta vozila zabilježeno je povećanje broja smrtnog stradanja za desetak posto, uz istodobno smanjenje svih ostalih pokazatelja, što nije zabilježeno godinama unatrag. Naime, obično se smanjivao broj poginulih, a svi ostali pokazatelji su rasli, i sve to uz stalno povećanje broja vozila i vozača. Zašto je tome tako teško je sa sigurnošću tvrditi, ali sigurno je da policija unatrag godinu dana posebno rigorozno postupa prema prekršitevima propisa zbog čijeg kršenja dolazi do težih prometnih nesreća.

Pritom se nameće jedno vrlo važno pitanje. Zar je policija zaista jedini institut ovoga društva kojemu je djelokrug rada vezan uz sigurnost cestovnog prometa?

Krenimo redom. Opće je prihvaćeno i empirijski dokazano da čovjek u najranijoj životnoj dobi stječe određena znanja ili navike koje onda nosi cijeli život.

Kad roditelj prvi put pretrči s djetetom preko ulice izvan zebre ili na crveno svjetlo bez sumnje daje djetetu do znanja da je to ispravno. Dijete se u vrtićima, a i u školskom sustavu nesuvislo i nesustavno upoznaje s prometom i poželjnim ponašanjem u njemu. Srednjoškolci su, osim strukovnih škola, posve prepušteni sami sebi i stihiji kad je riječ o cestovnom prometu. Nakon završene škole i nabave vozila, počinje borba na cestama.

Oni koji se zaposle kao vozači počinju egzistencijalnu borbu. Da bi mogli živjeti i preživjeti spremni su na sve. Nijedna destinacija nije daleka, a sati koji prolaze u vožnji kao da će se na neki način vratiti. Gazde su neumoljivi. Ako ćeš riskirati i voziti, primjerice tegljač, star dvadesetak godina, upitne tehničke ispravnosti, ne obazirajući se na vrijeme potrebno i obvezno za odmor, isplatit će ti se. Naravno i vlasniku, i to višestruko. Nesreće, smrt, teška stradanja, invalidnost događaju se nekom drugom. Sve se opravdava potrebom konkurentnosti.

Riječju, sustav je prepun rupa u koje upadaju njegovi podanici. Stoga bi valjalo uložiti truda i osmisli i provoditi predškolske i školske prometne programe. Tehničke pregledne smjela bi prolaziti samo vozila koja zadovoljavaju uvjete tehničke ispravnosti, a ne uvjete poznanstva. Strogo i bez lažne milosti treba sankcionirati bezobzirno i agresivno ponašanje u prometu. Bilo bi dobro kad bi i osiguravajuća društava, drugačijom politikom cijena motivirala vlasnike vozila i vozače da svojim ponašanjem u prometu ne izazivaju prometne nesreće.

Koliko je to financijski isplativo davno su izračunali ekonomski analitičari razvijenog dijela svijeta.