Svijet

Kineska je inflacija dosegla najviši iznos u posljednjih 12 godina, 8,5 u odnosu na tri posto godinu prije, Rusija bilježi skok od šest posto, Indija od 7,8, Venezuela od 29,3 posto, a većina ‘zaljevskih’ zemalja također barata s dvoznamenkatim brojkama.

Iako je strah od inflacije u posljednje vrijeme opća pojava, kako kod bogatih tako i kod siromašnih, čini se da zemlje u razvoju imaju više razloga za brigu jer je inflacija kod njih dosegla rekord u posljednjih devet godina. Osim toga, moguće je uočiti alarmantne sličnosti između današnjih gospodarstava u razvoju i razvijenih zemalja 70-ih godina prošlog stoljeća, kada je divljala ‘velika’ inflacija. Kineska je dosegla najviši iznos u posljednjih 12 godina, 8,5 u odnosu na tri posto godinu prije, Rusija bilježi skok od šest posto, a većina ‘zaljevskih’ zemalja barata s dvoznamenkatim brojkama. Indija stoji nešto bolje s rekordom u četiri godine, 7,8 posto, Indonezija brza prema 12 posto, a zanimljivo je da Latinska Amerika zasad stoji relativno dobro. Brazil ima inflaciju od pet posto, Čile je skočio na 8,3 posto, ali zato Argentina i Venezuela imaju razloga za zabrinutost jer Venezuela bilježi 29,3 posto, dok se argentinska inflacija procjenjuje na nekih 23 posto realno, iako službene brojke, kojima gotovo nitko ne vjeruje, govore o 8,9 posto.

Problem podcjenjivanja inflacije nije prisutan samo u Argentinu već i u mnogim drugim zemljama u razvoju, a proizlazi iz opsežnih vladinih subvencija i kontrole cijena, s jedne strane, i namještanja indeksa od strane vlada, odnosno manjka provjerjenih podataka, s druge. Prava inflacija u Kini vjerojatno je viša jer ročno više štete nego što koriste. Sprečavanje rasta cijena reducira poticaj farmerima da povećaju zalihu, a za potrošače da smanje potražnju, prolongirajući time istu onu neravnotežu koja je uzrokovala rast cijena. Mnogi donositelji odluka u zemljama u razvoju drže kako snažnije monetarno zatezanje nije opravdano. Naime, povišena inflacija, kažu, isključivo je rezultat rasta cijena hrane i goriva uzrokovanih, pak, privremenim problemima u ponudi i špekulacijama u vezi s njima.

Više kamatne stope ne mogu stoga priskrbiti tržištu više svinja ili žita. Pobornici takvog razmišljanja očekuju pad inflacije pod kraj godine s obzirom na to da će doći do stabilizacije ponude (cijene hrane su se već počele smirivati). Ipak, iako se potkraj godine može očekivati usporavanje inflacije, to ne znači da se rastuća inflacija kao takva može ignorirati. Takav sinkronizirani skok cijena sugerira da je više činitelja u igri od pukih problema u ponudi.

Cijene rastu i zbog labavih monetarnih uvjeta u zemljama u razvoju koji podižu domaću potražnju, a upravo su te zemlje odgovorne za 90 posto veću potrošnju goriva i metala od 2002. godine, i za 80 posto porasta potražnje za žitom. Zato neki analitičari smatraju da je inicijalni udar možda i došao sa strane ponude, no povećana kupovna moć i rast novčane mase podupiru novonastalo stanje. Tamo, pak, gdje su monetarni uvjeti čvršći, skok cijena hrane mogao bi smanjiti pad cijena drugdje. Drugi razlog zbog kojeg se inflaciju ne može zanemariti jest mogućnost prelijevanja na druge cijene.

Neke su zemlje sklonije inflaciji od drugih. U najgoroj su poziciji, prema nekim analitičarima, Argentina, Brazil, Indija, Rusija i bliskoistočne zemlje, dok su pritisci manji u Turskoj, Kini, Meksiku i Južnoj Koreji. Upravo je zato nužno pojačati monetarne mjere i smanjiti ponudu novca. Uzme li se sve to u obzir, postoje neosporne sličnosti s bogatim zemljama 70-ih godina. Sinkronizirani bum svjetske ekonomije uzrokovao je skok cijena, na što su vlade odgovorile subvencijama i kontrolom cijena i nadnica.

Prema konvencionalnoj mudrosti, greške monetarne politike koje su uzrokovale ‘veliku’ inflaciju danas su daleko manje vjerojatne nego onda jer su središnje banke neovisne o politici u većini zemalja, ali ne sasvim upravo u mnogim zemljama u razvoju, poput Kine, Indije i Rusije. Druga opasnost iz 70-ih, kojoj su zemlje u razvoju podložne, jest fokusiranje na temeljnu inflaciju kao razlog zbog kojega trebaju kamatne stope biti niže od stope inflacije. No, negativne stope realnih kamata dalje podižu potražnju, dok veća očekivanja inflacije pokreću zahtjeve za nadnicom.

Višak ponude novca, prema ekonomistima, trebalo bi riješiti većom fleksibilnošću u tečajevima, jer bi to omogućilo dizanje kamata, a jača valuta pomogla bi smanjenju cijene uvoza. Ipak, veza između inflacije i tečajeva kompleksna je i može dovesti do novog napuhavanja ponude novca čime se opet dolazi na početak.

Uz toliku pokretnost kapitala i labavu monetarnu politiku SAD-a, zemljama u razvoju nije lako riješiti probleme. Očito je da kamatne stope treba poprilično ‘dignuti’, no plimni val kapitala mogao bi ili povećati domaću likvidnost ili uzrokovati preveliku aprecijaciju valuta. Jedna je mogućnost jačanje monetarnih mjera što bi reduciralo preveliku potražnju, no to je opet teško opravdati u, primjerice, Kini, gdje već postoji znatan proračunski suficit. Kako god bilo, zemlje u razvoju morat će prihvatiti činjenicu da zbog prebrzog rasta proizvodnje u odnosu na bogate zemlje njihovi realni tečajevi moraju s vremenom rasti. Rastuća inflacija u tim zemljama za svijet znači da će trenutačno stanje potražiti, odnosno da će više cijene hrane, goriva i srovnina ostati više. To ne mora značiti i stalan rast općih cijena. U svakom slučaju inflacija će teže pogoditi one u razvoju, ali s drugačije postavljenim globalnim kockicama to ne mora nužno dovesti do posljedica katastrofalnih razmjera.

Analitičari iz SportsEconAustrije izračunali su da EURO 2008 neposredno donosi austrijskom bruto domaćem proizvodu 457 milijuna eura, a posredno još 274 milijuna.

Međutim, već je sada jasno da je Austrija dobitnik, barem kad je riječ o financijskim efektima Europskoga nogometnog prvenstva. Austrija je morala uložiti mnoge milijune eura za EURO 2008, ali taj je novac dobra investicija, uvjerava nas osobno Alfred Gusenbauer, austrijski savezni kancelar. Input-output analiza pokazuje da efekti koji se mogu trenutačno iskazati počivaju na tri stupa-nosača: na investicijama u infrastrukturu, od čega koristi ima poglavito građevinarstvo, zatim na novcu koji će potrošiti posjetitelji prvenstva, što čini prihod turizmu, te na mnogim uslugama potaknutima Europskim nogometnim prvenstvom.

Analitičari iz SportsEconAustrije izračunali su da EURO 2008 direktno donosi austrijskom bruto domaćem proizvodu 457 milijuna eura, a indirektno još 274 milijuna. Nakon što se oduzme 90 milijuna eura turističkog gubitka izazvanog odlukama potencijalnih gostiju da ne putuju u Austriju tijekom prvenstva, odnosno njihovom nemogućnosti da nadu odgovarajući smještaj u Beču tijekom lipnja (tzv. crowding-out), ispod crte još ostaje dodatnih 641 milijun eura austrijskom BDP-u.

Većina tog novca, gotovo 85 posto, odnosi se na ovu godinu. Ukupna navedena svota naizgled nije velika, čini 0,25 posto austrijskog BDP-a, ali nipošto ju ne treba zanemariti. EURO 2008 donosi, preračunano u redovni radni odnos tijekom jedne cijele godine, 11.780 radnih mjesta.

Osim navedenog, još je nešto vrlo važno, podsjeća nas Christoph Leitl, predsjednik Austrijske savezne gospodarske komore. Besplatni publicitet za austrijski turizam i Austriju u cijelosti iznosi 150 milijuna eura (kad se medijski prostor i vrijeme pomoći s cijenom oglasa u medijima koji izvještavaju o Austriji povodom prvenstva).

• Nije, međutim, nevažno ni to da dvije trećine austrijskog robnog izvoza odlaze u zemlje sudionice prvenstva – a riječ je o punih 80 milijardi eura – naglašava Leitl, ukazujući na to da je EURO 2008 još jedan argument u snaženju imidža Austrije kao mosta između Zapada i Istoka našega kontinenta.