EUROSONOG

Eurosong je školski primjer na kojem se može učiti kako prilagođavati stari proizvod, koji već odumire, novim tržišnim okolnostima.

Gospođa Beba pamti mnogo dulje od prve Pjesme Eurovizije. A na posljednjoj njezina je favoritkinja bila Ukrajinka. Podsjetila ju je na Tinu Turner, ali se nije ni trudila upamtititi joj ime, baš kao ni Rusu. Ukrajinka se zove Ana, a Rus Dima, i volio bi da podsjeća na Justin Timberlakea. Nije vjerojatno da će tu sličnost primijetiti itko izvan granica bivših država bivšega Sovjetskog Saveza. Ali to uopće nije malo tržište. Za komadici toga kolača vrijedilo je uvježbati nastup, lobirati za glasove kod susjeda i simpatizera. Neće oni nikad puniti stadione kao Tina i Justin. Ali između Moskve, Vladivostoka, Kijeva i Novosibirskog ima toliko kluba u kojima se može pjevati.

I u tome leži dio tajne o posebnom trudu država bivšega socijalističkog bloka oko nastupa i pobjeda na Eurosongu, natjecanju koje je izmišljeno u staroj Europi, za staru Europu, i koje tamo ne gledaju više čak ni oni koji su na njemu nastupali u boljim danima pa niti njihove gospođe Bebe, nostalgične starije gospođe koje barem ‘s pola oka’ poprave ono što je lokalni trend.

Eurosong je zapravo školski primjer na kojem se može učiti kako prilagođavati stari, već odumirući proizvod novim tržišnim okolnostima. Prije desetak godina bila je to smotra trećerazrednih ili ad hoc europskih pjevača koju nitko ne gleda. A onda se pronašlo nove potrošače – u bivšem socijalističkom bloku. Ondje su pronađeni i izgubljeni gledatelji i natjecatelji željni pobjede, šou je prilagođen ukusu nove publike – mnogo jeftinoga kiča, transvestita, gay-izvođača, nastalo je neko polucirkusko natjecanje na kojem se usput i pjeva, prigodna zabava za najšire potrošačke mase na Istoku. Zapad sudjeluje bez velikih pretenzija, pošalje kroz natjecanje svoje marketinške poruke, a nerijetko i političke. Jer da se ne zavaravamo, u prošlogodišnjoj srpskoj pobjedi ipak nije bila presudna genijalna interpretacija Marije Šerifović, već je pobjedom poslana (i) poruka političke podrške Srbiji. Kao što je za prvu i posljednju jugoslavensku evrovizijsku pobjedu 1990. godine presudnija bila politička poruka podrške Jugoslaviji, nego genijalnost Dujmićeve pjesme. Stjecajem unutarnjih odnosa snaga, Jugoslaviju je tada predstavljala hrvatska, odnosno zadarska Riva. U oba slučaja, te su poruke ostale bez bilo kakvog utjecaja nakon završetka festivala. Ponovit će se to vjerojatno i ove godine, kada su poruke europske političke ljubavi upućene Rusiji. Nije ni Istok baš tako naivan, samo je malo neživljen i još nadoknađuje tržišne zaostatke iz komunizma.

I dok se ostali zabavljaju, natječu, trguju, prepoznajući profil i tržišne gabarite priredbe, kod nas je Eurosong još uvijek gotovo filozofsko pitanje. Iz godine u godinu čudimo se što nije pobijedila ‘pjesma’, što je tamo sve manje ‘pjesme’. Baš kao da dodemo na seosko proštenje pa se čudimo što nema Chopardovih ogrlica ili Tiffanyjevog prstenja u tamošnjoj ponudi nakita! Pa ne znamo po što idemo: da bismo pobijedili, visoko se plasirali, samo sudjelovali ili da bismo marketinški promovirali zemlju? A stvarna ponuda i nije tako široka. Priredba nije skrojena tako da Hrvatska može na njoj pobijediti: niti smo zemlja problem, niti imamo jak zemljopisno-politički glasački lobi, niti je pobjeda na toj priredbi vrijedna ulaganja u stvaranje takvog lobija. Visok plasman zahtijeva iste pripremne radnje, a vrijednost mu je jednaka kao i vrijednost nižeg plasmana.

Dakle, ulaganje se ne isplati. Neobavezno i ne preskupo sudjelovanje uz simpatičnu marketinšku poruku o zemlji bila bi optimalna kombinacija. I za tu su opciju Kraljevi ulice bili prikladan izbor. Ali, samo za susjedno, postjugoslavensko tržište. Izvan tog prostora bezubi 75 Cent teško može biti percipiran kao marketinški mamac našeg turizma. A i vlasnici diskoteka u susjednim nam zemljama mnogo bi radije ugostili Severinu nego Kraljeve ulice. Vidjelo se to na glasovanju. I dakako iznenadilo naše planere evrovizijskog projekta. Očekivali su više: da se Eurosong prilagodi njihovim očekivanjima. I stigamo tako i na primjeru Eurosonga do srži našeg problema s tržištem: kako pronaći vlastitu tržišnu nišu, a da pritom uopće ne moramo biti najpametniji, najljepši i najbolji. Samo uspješni.