Velike svjetske kompanije veliki su donatori muzeja i galerija, njihove prostore krase i umjetnine po narudžbi velikih umjetnika, a u Hrvatskoj tek rijetki znaju da je umjetnina dobra investicija, motivacija za rad u estetiziranom prostoru i stuba više u društvenom statusu.
V eliku šaltersku dvoranu lokalne banke, u koju navratim barem dvaput na tjedan, resi golema kič-slika provincijskog autora: sve, od poslovanja do interijera, u toj se banci promijenilo, ali slika koja u socrealističkoj maniri slavi seljački život istražuje mijenama ukusa, mode i korporacijske politike usprkos. U drugoj prijamnoj dvorani, arhitektonski i dizajnerski solidno riješenoj, prazni, goli i monotoni zid također već godinama čeka bar minimalnu likovnu intervenciju. U trećem slučaju, u hodniku koji vodi do soba upravitelja međunarodne velike tvrtke, nabacane su, bez glave i repa i u disproporciji s važnošću i ugledom poduzeća, sličice lokalnih naivaca i amatera. Radna soba znanca u renomiranoj osiguravajućoj kući čiji su zidovi ispunjeni plakatima, grafikonima i memorabilijama svaki me put deprimira svojom hladnom, monotonom i dosadnom sadržajnošću. Ne pitam kolegu, ali naslućujem da je i njemu, koji svaki dan ondje boravi, taj radni ambijent već davno dozlogrdio.
Ti i slični slučajevi nisu toliko važni zato što bi pojedinačno svjedočili o nerazumijevanju umjetničkog rada i njegovoj poziciji i ulozi u javnom prostoru, nego zato što su indikativni za mnogo šire probleme. Oni obuhvaćaju pitanja poput opće razine obrazovanja, stupnja i kvalitete kulturnih potreba, razumijevanja karaktera suvremenih poslovnih odnosa, suptilne marketinške strategije, motivacijskih vrijednosti itd. U tom smislu slika na zidu i skulptura u prostoru (i to ne kakva god, nego kvalitetna) nije samo neutralni estetski produkt ili poticaj za kontemplaciju već pokazatelj općih i posebnih vrijednosti sredine.
Bez obzira na to je li riječ o privatnoj kolekciji namijenjenoj zatvorenoj intimi doma ili korporacijskoj zbirci okrenutoj zaposlenima, partnerima i klijentima, potrebe i razlozi skupljanja umjetnina mogu se svesti na iste principe. Najvažniji razlog, čak i ako smo skeptični u potpunu iskrenosti ili u kvalitetu kolekcionarova prihvaćanja vlastite zbirke, unutarnja je potreba, strast i ljubav skupljača za umjetnost. Ona se, dakako, u praktičnom životu uvijek kombinira s nekim drugim, često utilitarnim razlozima. Ako je jedan od tih razloga ulagačka nakana, inspirirana indeksom rasta, koji je očit na tržištu umjetnina, onda su ne manje važni i efekti koji se dobivaju suptilnom instrumentalizacijom zbirke u marketinške svrhe.
Kad je, pak, riječ o korporativnim interesima, opću važnost ima odluka koja se temelji na globalnom stavu o društveno odgovornom poslovanju, gdje se odnos prema kulturi i umjetnosti shvaća i prihvaća kao civilizacijska stečevina, a posebnu važnost ima interes koji motivacijsku privlačnost i efikasnost rada veže uz ugodni, harmonični i estetizirani ambijent. Na kraju ne treba isključiti ni statusni okvir koji se dobiva posjedovanjem zanimljive zbirke ili posebno vrijedne umjetnine.
Analiziramo li sada neke razloge, posebno potonje, koje možemo vezati uz kolekcionarstvo pojedinih poduzeća, važno je reći da, mada pravila ne postoje, kupovanje umjetnina nikada u konačnici nije samo – trošak. Vrijednost, pa i multiplicirana, stječe se koliko direktno, rastom cijene svake dobro pogođene (dakle, kvalitetne i suvremene) umjetnine, toliko i posredno, stvaranjem poticajnoga, humanog radnog ambijenta.
Jedan od neposrednih poticaja kupovanja umjetničkih djela na zapadnom tržištu su mjere oslobađenja od poreza u nekoj vrijednosti cijene umjetnine. Nažalost, kod nas se i iz, meni posve izlišne, sumnje u regularnost kupnje i poštovanja kupaca ta mjera ne provodi, odnosno ograničena je na vrlo mali postotak oslobađenja poreza na prihod.
Osim slabašne inicijative ‘korisnika’, glavni razlog nedostatka ozbiljnijeg trgovanja umjetnicima su i slabe inicijative ‘iznutra’, iz sektora gdje umjetnina nastaje i gdje se formiraju distributivni kanali.
