Istina je da su nestale brojne hrvatske tvrtke s područja metaloprađivačke industrije i da je taj manjak teško nadoknadi. To je gotovo nemoguća misija. Stoga se okrećemo malim i srednjim poduzećima i nastojimo ih osposobiti za konkurenčnu proizvodnju i opstanak na tržištu. Hrvatska poduzeća iz te grane relativno su uspješno provela restrukturiranje i sve više prihvaćaju tržišnu logiku u poslovanju. Dosadašnji napori pokazuju da se polako kreće putem kojim treba usmjeravati razvoj te industrije: usmjeravanje na izvoz, nova tržišta, uvođenje novih tehnologija, jače povezivanje s drugim domaćim i stranim proizvođačima. Time pokušavaju osigurati svoju budućnost na veoma osjetljivom tržištu na kojemu konkurencija.
Nama jednostavno nedostaje cijeli spektar kvalificiranih i visokokvalificiranih radnika, koje nam stručne škole ne osiguravaju. Problema možete vidjeti da nije jednostavno održati sadašnju razinu metalne industrije. Ne treba zanemariti ni naš neuravnotežen sustav vrijednosti koji je doveo do niskih plaća u cijelom realnom sektoru pa svi želimo da nam djeca rađe u nadgradnjama i nitko ne govori o tome da svega pet posto zaposlenih ostvaruje 26 posto ukupnog izvoza. Na taj se način ne možete platiti diplomiranog inženjera onoliko koliko trgovca automobilima, a mi govorimo o društvu znanja.
Velik broj poduzeća metalne industrije uveo je ISO standarde u poslovanje, a svoju konkurentnost na domaćem i međunarodnom tržištu povećavaju i na druge načine. Spomenuo bih ipak da u cjelini nedostaje adekvatna podrška i potpora za razvoj novih proizvoda i za izvoz. Uz ulaganja u mala i srednja poduzeća, zatim ulaganja u tehnološku modernizaciju pogona te i kad zbrojite sve ostale komunalne troškove i pristojbe dodete do svete veće od troškova električne energije i grijanja. Lokalna zajednica u suradnji s državnim institucijama trebala bi rasterećiti realni sektor ako želi toliko proklamirani održivi razvoj i rast.
Smatram to velikim uspjehom hrvatske metalne industrije. Tu je konkurencija nemilosrdna, a ponuda najvećih konkurenata tada diktira i cijene kojima se moramo stalno prilagođavati. Kao dodatni problem spominjem i to da su hrvatski sirovinski resursi znatno ograničeni, pa su domaći metalci pri nabavi sirovina uglavnom upućeni na uvoz, i to upravo iz zemalja koje su nam ionako veliki konkurenti na svjetskim tržištima. U uvjetima nezadrživog rasta cijena metala na svjetskim tržištima rastu opasnosti za domaću metalsku industriju.
Industrija u Hrvatskoj nije odgovarajuće ni prostorno raširena. Ona se tek postupno razvija iz jedno-središnjeg (monocentričnog) u višesredišnjeg (policentričnog) sustav koji je mnogo povoljniji i koji prevladava u razvijenim industrijskim zemljama. Glavnina hrvatske industrije je uz razvojno-prometni smjer Čakovec-Varaždin-Zagreb-Karlovačka-Rijeka. Izvan te zone ima nekoliko prostorno odvojenih industrijskih središta, a to su Osijek, Vukovar, Slavonski Brod, Zadar, Split, Pula i Sisak. Postoje aktivnosti vezane uz povezivanje u klastere po djelatnostima i regijama, ali još nema znatnih dosegla u tim nastojanjima. Također, slobodne poduzetničke zone predstavljaju znatan pomak prema regionalno ravnomjernijem industrijskom i ukupnom gospodarskom razvoju, ali i tu su procesi dosta usporeni jer ekonomski uvjeti nisu povoljni pa nemamo takvih greenfield investicija.
Nije sporno da Hrvatskoj nedostaje jasna vizija budućeg industrijskog razvoja i mjesta i uloge industrije u ukupnom gospodarskom životu. Još nemamo razrađene industrijske strategije. Odgovor se nameće sam. Bez jasne vizije ne može biti ni jasne strategije. Ostavljeni smo sami sebi i svatko za sebe traži mjesto pod suncem, netko uspješnije, netko manje uspješno. Netko u tome neće ni uspjeti. Međutim, moramo se vratiti realnoj ekonomiji, industrijskoj proizvodnji, proizvodnom zapošljavanju i još naglašenijim naporima na povećanje izvoza. To je jedini izlaz. Svjesni smo da same tvrtke moraju podnijeti najveći teret u toj prilagodbi, ali očekujemo i da država kroz mjere makroekonomske politike učini svoje. U jasnim okvirima poticanja proizvodnje i konkurentnosti tvrtke koje drže do sebe pronaći će mikroekonomske činitelje kadre da se prilagode svim izazovima koje donosi globalizacija i skori ulazak u tržište Europske unije.
Proizvođačima nedostaje zraka za disanje
